Terminologija srbijanskih medija

Kolumna

Active Image

Poslije petoga oktobra dvijehiljadite godine, možda ne baš tempom kojim smo mi Bošnjaci iz Sandžaka željeli, počele su polako da se dješavaju pozitivne društvene promjene u Srbiji. Tako su, poslije nekoliko godina od početka demokratskih promjena, došla na red i, za nas dugo očekivana, manjinska prava i ništa manje bitan ravnomjerni regionalni razvoj.
Bošnjaci su decenijama bili uskraćivani za bilo kakva kolektivna prava. Poslije prvog svjetskog rata, a još intenzivnije za vrijeme komunizma, izgubili smo pravo i na svoje ime. Prvo je naše postojanje ignorisano, zatim smo nazivani Jugoslovenima muslimanske veroispovesti, zatim Srbima muslimanske veroispovesti, zatim samo muslimanima, da bi se neko potkraj stare Jugoslavije sjetio da nas ”časti” velikim M, pa smo tako nazvani Muslimanima. Dobrano poslije ”oktobarske revolucije” pojedinci iz srpske političke elite su se usudili da nas nazovu našim povjesnim imenom. Poslije toga sve je krenulo lakše i brže, pa su počeli i Sandžak da zovu pravim imenom, umjesto besmislene konstrukcije Raška oblast, koje se i danas neki drže čvrsto k’o pijan plota, jer im je teško da Sandžak prevale preko jezika.

 

U protekle četiri godine, nakon isto toliko vremena zahuktavanja, učinjeno je dosta toga na poboljšanju uslova života Bošnjaka i ostalih manjinskih naroda u Srbiji. Dobili smo pravo da svoj jezik zovemo bosanskim, čak i da ga djeca uče u školama, ako hoće. ÄŒak nam je dozvoljeno da koristimo svoje nacionalne simbole i slavimo svoje praznike. Na parlamentarnim izborima za manjine je ukinut cenzus, tako da je sada skupština Srbije kudikamo šarenolikija. Otvoren je državni Univerzitet u Novom Pazaru, o čemu smo prije desetak godina mogli samo da sanjamo.
MeÄ‘utim, jedna stvar mi bode oči (ili da budem precizniji uši) već nekoliko godina, a to je terminologija većine medija u Srbiji, konkretno neprecizna upotreba prisvojnih prideva srpski i srbijanski, odnosno njihovo poistovjećivanje. Prije par godina počela je da se vodi rasprava da li je Emina Jahović, inače roÄ‘ena Pazarka, srpska ili bosanska Penelopa Kruz (sada, koliko sam vidio, koriste pridev balkanska, kao neki kompromis). Jedni su koristili argument da je roÄ‘ena u Srbiji, a drugi da je porijeklom Bošnjakinja. I oba argumenta su ispravna, ali njihove posljedice nikako ne mogu biti termini srpska ili bosanska, jer ona nije nije ni Srpkinja a ni Bosanka. Može se koristiti samo termin bošnjačka, jer je Bošnjakinja, ili eventualno srbijanska, jer je iz Srbije. Cijela ova priča o Emini Jahović bila bi mala i nebitna stvar, da se iste greške ne prave i na mnogo bitnijim medijima od tabloidnih revija.
Dakle, prisvojni pridev srpski se odnosi na narod i označava da neko ili nešto pripada srpskom narodu, dok se pridev srbijanski odnosi na državu Srbiju i označava pripadnost njoj. Senad iz Sjenice jeste Srbijanac, iako je Bošnjak, jer je roÄ‘en u Srbiji, dok Jovan iz Prijedora nije Srbijanac, iako je Srbin, jer nije iz Srbije.
Kada se na televiziji kaže srpski teniser Novak Đoković, to je u redu, jer je čovjek Srbin; kada se kaže srpska fudbalska reprezentacija, to je podnošljivo, jer od raspada stare ”Juge” (koja kod nas Bošnjaka, naročito onih starijih još uvijek budi uzdahe i duboku nostalgiju) u njoj uglavnom igraju Srbi, mada bi makar tzv. javni servis Srbije, koji, da podsjetim, ne plaćaju samo Srbi, trebao da koristi izraz fudbalska reprezentacija Srbije. Jedva čekam Olimpijadu da vidim kako će oslovljavati Asmira Kolašinca, reprezentativca Srbije u bacanju kugle, inače Sjeničaka, da li će i on biti srpski bacač kugle.
MeÄ‘utim, kada se kaže srpski predsednik, srpski parlament ili srpski premijer, to već čini da se, kao pripadnik manjinskog naroda, osjetim kao graÄ‘anin drugog reda, kao neko koga ova država ne želi za ravnopravnog graÄ‘anina. KorišÄ‡enjem takve, neprecizne terminologije, stiče se utisak da te institucije pripadaju više bilo kom Srbinu bilo gdje u svijetu, makar on i ne bio državljanin Srbije, nego meni ili nekom drugom pripadniku manjine u ovoj državi!
Postojanje termina srbijanski, čini da termin srpski ne bude ekvivalentan, recimo, pridevima njemački, japanski, ruski, jer se ovi potonji odnose i na narod i na državu, dok se prvi vezuje samo za narod. Tim prije, u medijima se mora voditi računa o tome.
Da bi u nekom regionu države u kom pretežno žive nacionalne manjine bilo mirno i da te manjine ne bi gajile neki vid separatizma, državni vrh mora voditi računa da se ti ljudi osjećaju ravnopravno, kao svoji na svome, ali teško će bilo ko od nas prihvatiti institucije Srbije kao svoje i navijati za reprezentacije ove države svim srcem, dokle god nam se u svim medijima stalno naglašava da su one isključivo srpske. To je ono u čemu je Tiranin s kraja prošlog vijeka griješio, stalno podsjećajući sve nas koji nismo Srbi da ovo nije naša država, da nemamo šta u njoj da tražimo, iako smo u njoj roÄ‘eni i odrasli i njoj plaćali porez, a posljedice toga se osjećaju itekako i skoro deceniju posle i još dugo će se osjećati. Ako previše stežeš uže, ono će pući, i ono što je njime bilo vezano, iako privremeno još jače pritisnuto, na kraju će se osloboditi.

Čitaj još:  Neko te čeka na FEJSU - Milena Pećanin

Zlatko Mehonjić, student na PMF i predsjednik OO MHD "Merhamet" Sjenica

 
Ovu kolumnu možete komentarisati na forumu 
 
http://sjenica.eu/forum/showthread.php?t=1100 
Facebook komentari

Leave a Reply