Kolumne od Sjeničana za Sjeničane, a i šire!
Stupite sa nama u kontakt, i Vašu komlumnu ćemo objaviti ovde.

*** U svojoj avliji

Tvrdim da je tačno kada kažem da nema boljitka i da je nemoguće nazrijeti obrise progresa kroz kulise licemjerstva, kulturne i moralne stagnacije. Tričave su iskre nade koje bljesnu u vremenu mračnjaštva, jer cijeli svijet grabi nekamo, glavom bez obzira, gutajući sam svoj rep. Helem, nemam ja kad da „usijavam“ glavu weltschmertz-om, jer kako kaže naš narod: „Pozabavi se svojom kućom, pa onda pričaj o mojoj“.

Tako, krenem ja „od svoje avlije“ i vidim mnoštvo stvari koje tište jer su isuviše dugo „gurane pod tepih“. Nekada carske džade zamijenili su „tepisi asfalta“ zašiveni ružnim tamnim zakrpama, a putnik namjernik, zalutao u ovu kasabu, vjeruje da je to tek novija varošica nastala sredinom prošlog stoljeća. Kroz mjesta na kojima je „progledala“ asfaltna „glazura“ viri kaldrma kakvu i „kauri“ širom Evrope čuvaju. Duh komunističkih građevina, zakatančenih fabrika, tekovina je koja iole svjedoči o kakofoniji u vremenu i prostoru.

Nepravedno zapostavljana, ovakva čaršija, na svojim ne tako mirisnim njedrima Grabovice, iznjedrila je divnu omladinu kojoj nema šta da ponudi. Onda se čudimo otkuda to da progres izostaje? Logično, nema dalje kada rušiš mostove za sobom, jer jednom ćeš se vratiti na početak – ali iz suprotnog smjera. Ili je Zemlja ipak ravna ploča? Sve bi možda imalo drugačiji prizvuk da se nije diralo u kulturne spomenike. Ko to zna? Možda je i istina, zlonamjerna opaska, da su mještani lijeni i da nisu sposobni da učine nešto. Ali, možda, da im je ostalo u naslijeđe ono što su imali, a što sada nemaju, možda su mogli živjeti lagodnim životom. Živjeli bi u turističkom mjestu, u čijoj ponudi bi bile tvrđave, stara čaršija, Ćatovića grad i slično. Ovako, ne valjamo sebi, al makar ne valjamo ni drugima. Okovani hladnom zimom osuđeni smo na zimski san, jer neiskorišćeni prirodni potencijal još jedino raduje divljač u zabitim šumama. No i ona, kako zaključujem, ima razlog za tugu. Ako nažalost i uginu, ne postoji više ta karika u lancu ishrane koja bi se pozabavila lešinom. Bjeloglavi sup više nije pri istoj opštini pa ga mrzi da se badava zamara sa njima i time im čini uslugu. Tako zarasla u korov, ova „avlija“ živi svojim zatvorenim životom.

Autor: Merima Čingić
Autorka je profesorka razredne nastave iz Sjenice

*** Čuvajte sreću…

Čitajući razne kolumne u novinama, pomislim da ja možda i ne treba da pišem iste. Sve su one pune nekih aktuelnosti, ciljaju na određene događaje, ljude i običaje. A ja… ja sam neka druga vrsta, pre bi možda trebalo da pišem kratke priče ili knjigu. I zato, svesna toga, želim da se unapred zahvalim svima vama koji ovo čitate, kao i onome ko je, nakon mog prvog teksta, pomislio da ponovo treba da se nađem ovde.

S druge strane, u svom ovom ludilu koje vlada, nadmetanju ko će prvi objaviti neku novost, preneti informaciju ili otkriti „veliku tajnu“ koju je upravo čuo, možda i nije loše da se nađe neko ko će vas malo zaustaviti i pozvati da pažnju posvetite nekim suštinskim stvarima koje zapostavljamo u brzini svakodnevnog života. U tom slučaju, ne smeta mi da baš ja budem taj katalizator.

Srećni su oni koji imaju vremena i umeće da se vrate u prošlost, onu koja je svima lepa – u dane kad su bili deca. Znate ono kad nas samo jedna sitnica, glas, pesma ili miris podsete na to lepo doba, pa dozvolimo sebi da na kratko ponovo zavirimo u taj svet. Ispričaću vam jedno svoje iskustvo.

Jedne večeri, pred posetu prijateljima, razgledala sam robu po rafovima tadašnjeg „C-marketa“ i ugledala kesicu haribo bombona, onih crveno-narandžastih u obliku srca, uvaljanih u kristal šećer, sa jedinstvenim ukusom kajsije o kojima sam razmišljala godinama pre toga. Sećam se prodavnica u kojima sam ih kupovala i sestre iz Goražda koja je bila kod nas i sa kojom sam tada provodila sate i dane. Te tužne ‘92. dok je nebo nad Bosnom bivalo sve tamnije, a ja dete koje nije znalo šta je rat, bilo mi je samo važno da je ona tu i da smo zajedno. Bilo je važno i da dobijemo poneki dinar koji smo odmah trošile u jednoj od onih prodavnica. Toliko sam volela te bombone da sam se plašila da ih jednog dana više neće biti u prodaji. I nije ih bilo kod nas, godinama, i isto toliko vremena su me mnoge stvari podsećale na njih. Naravno, odmah sam ih kupila i otvorila da bih se uverila da su to „one moje“. I bile su. Neverovatno šta su tada probudile u meni, kako sam bila ludački srećna, kao da je to nešto što sam čekala celog života. Sela sam na obližnju klupicu i posle toliko vremena uživala u mojim bombonama i mojim uspomenama. Samo što tada više nisam bila dete, raskorak između stvarnog sveta i onog dečijeg, punog mašte više nije bio tako mali, pa sam se prisetila i svih grozota rata i toga kako je mnoge od nas rastavio od nekog. U stvari, rastavio nas je sve.

Čak i sada, kada na momenat ostavim po strani ovo što pišem, misli uglavnom idu nekim aktuelnim problemima, nečemu što boli, opterećuje ili fali. Tako je to kod onih koji više nisu deca. Retko se desi da se od momenta kada zatvorimo vrata kancelarije, završimo jedan posao ili dnevne obaveze posvetimo onome što volimo. Uvek imamo još nešto, uglavnom je to nešto preče, pa požurimo da uradimo još to. I u tome nam prođe dan, dođe novi koji nosi nove-stare važne stvari i tako lagano protiče naš život. Ostaje tako malo onog što se stvarno pamti, što zaista vredi i što ostavlja trag. Zato, zastanite ponekad i setite se nečega što vas čini srećnim i što stavlja osmeh na vaše lice. Potrudite se tada da što duže uživate u tom osećaju, da zadržite taj trenutak samo za sebe i sačuvate onaj sjaj u oku kojim obasjavate svet, jer vas već sledeći trenutak vraća u kolotečinu svakodnevnog života.

U tom lutanju koje nas često ne vodi nikuda, dozvolimo sebi da budemo preki i grubi, pa kažemo i više nego što smo hteli, odemo predaleko i onda nema nazad. Ostaje samo onaj tupi bol i kajanje. I onda, kada ostanemo sami sa svojim mislima, bez obzira na to da li smo povredili ili bili povrđeni, bez obzira na prirodu problema, shvatimo, po ko zna koji put, koliko je život težak i kako je lepo kad si dete. Ono luckasto, uvek srećno, koje ne razume nepravdu i niske udarce i koje ima samo jednu želju…da Haribo bombone nikada ne prestanu da se proizvode.

Autor: Maida Jusufović
Autorka je profesorka engleskog jezika i književnosti iz Sjenice
*** SJENICA GRAD KOM SU UZELI SVE

Iako nisam Aleksandar Makedonski, i u ruci umjesto mača, držim, drago mi pero, odlučih da ovih dana razrješim jedan Gordijev čvor! Naoružah se novinarskom upornošću i strpljenjem jedne prosječne Sjeničanke i krenuh u tu (ne)moguću misiju! Od vrata do vrata tražeći odgovore i rješenja.
Jedan predstavnik Bošnjaka u Vladi Srbije, reče, prije neki dan, kako bi bilo neophodno organizovati kurs za Sjeničane, na kom bi oni učili vještinu snalaženja u komplikovanoj administraciji! E, tu je, izgleda, potpuno u pravu! Samo, ko će organizovati kurs na ovu skupoću?!
Zato ja, u želji da istražujem i pomognem svojim sugrađanima, kako ne bi morali ići na taj kurs, rješih da otkrijem u koje sve okolne gradove, za različite administrativne papire mora, po lošim putevima, ići Sjeničanin.
Sjenica, sa još osam drugih opština i gradom Užicem, pripada najvećem okrugu u Srbiji, a to je Zlatiborski. Sjedište okruga je u Užicu, koje je od Sjenice udaljeno čak 105 km, dok je, svim drugim opštinama tog okruga, taj centar znatno bliži!
Ako, na primer, svoje djete Sjeničanin mora da odvede za zubnu protezu u Užice, a mora, jer sjenički Dom zdravlja pripada Zdravstvenom centru u Užicu, onda se mora upusti u niz neizvjesnih situacija i komplikacija.
Evo kako izgleda takvo putovanje jednog Sjeničanina: pošto najveći broj ljudi nema svoj automobil, a „Autotransport“ je ostao bez čitave imovine, pa nema ni autobusa, on će morati ili da juri neki od autobusa koji su u prolazu kroz Sjenicu (ako uhvati red vožnje), ili da se uhvati za novčanik i plati taxi! Gorivo, znamo, poskupi svakih nekoliko mjeseci, pa je za ovu misiju neophodan debeo novčanik. A ako uzmemo u obzir to, da se u pojedinim sjeničkim tekstilnim fabrikama, radi i za 7-8 hiljada dinara, jasno je da oni, cijelu mjesečnu zaradu moraju izdvojiti za to putešestvije!
E, kad je obezbjedio prevoz, Sjeničanin će se, propalim asfaltnim putem, preko Zlatara i Nove Varoši, iz rupe u rupu, nekoliko sati, zajedno sa djetetom, klackati do odredišta. Još ako putuje zimi, pa na Zlataru naiđe na neprohodan put, to je onda prava avantura.
Tamo će mu, naravno, samo zakazati pregled na koji će doći za nekoliko mjeseci! A još ako iz nekog okolnog sjeničkog sela, do Sjenice mora putovati tridesetak kilometara, plus put do Užica, e to je već naročit podvig.
Varate se ako mislite da će, idući jednim poslom u Užice, Sjeničanin moći da obavi još neki neophodan posao istovremeno, te tako uštedi novac, vrijeme i živce.
Jer, ako mu kakvim slučajem, u isto vrijeme zatreba uvjerenje da nije krivično osuđivan, on će onda morati da se iz Sjenice, preko teških krivina niz Postrmac, spusti do Novog Pazara. Naravno, uz iste muke oko prevoza, doduše iz nešto manje kilometara puta.
E, al’ ako ima nekavog posla sa Trgovinskim sudom, onda mora da ode do Kraljeva i to sve sa skupim gorivom, malom platom i rupama na putu!
Ukoliko, se radi nekih pitanja ili poslova mora. obratiti Školskoj upravi, onda ponovo putuje do Užica.
Ni najbanalnije informacije, recimo o broju nezaposlenih, ne možete dobiti u Sjenici, već se i za to, u centralizovanoj državi, morate obratiti Filijali u Prijepolju!
Ni tu nije kraj mukama. Idemo dalje
Iako je sjeničko Udruženje sportskih ribolovaca „Vapa“ godinama gajilo ribu u sjeničkim vodama, korist od ribolova ubiraju drugi. Sjeničkim vodama udruženje Vapa, gazdovalo je od 1967. godine do 1994. kada je država taj posao poverila pribojskom OSR „Mladost“, a zatim Specijalnom rezrevatu prirode Uvac sa sjedištem u Novoj Varoši. Iako su nejlepši meandri Uvačke klisure na sjeničkoj teritotiji i iako Sjeničko jezero, sa 90 odsto vodene površine, leži u sjeničkom ataru, njima gazduje neko drugi. Te se tako, ako želite kakve informacije o tome kako se i na koji način gazduje sjeničkim vodama morate se uputiti u Novu Varoš!
Ni sa šumama nije ništa jednostavnije. Sjeničkim šumama gazduje Šumsko gazdinstvo Golija, sa sjedištem u Ivanjici. Prije neki dan, jedan od beogradskih medija saopštio je da se u Ivanjici mnoga preduzeća, uspješno, bave obradom drveta,. Drago mi je zbog toga, ali ne mogu, a da se ne zapitam zašto u Sjenici nema nijednog takvog preduzeća?I zašto se, ja kao novinar, ukoliko želim da znam kako se koristi šuma sa teritorije Sjenice moram uputiti u Ivanjicu?
I ako se jedno od najvećih nalazišta uglja, nalazi na teritoriji Sjeničke opštine, rudnikom u Štavlju, opet upravlja neko drugi. A Sjeničani, koji kubure sa dugom i hladnom zimom, kakvog li paradoksa, kupuju ugalj po istoj cijeni kao i svi ostali, i najčešće uspjevaju da ga dobiju pred sam početak zime, čekajuči utovar u dugačkim redovima. Od proizvodnje i prodaje uglja, Sjenička opština, nema nikakve koristi, osim što zapošljava jedan broj Sjeničana.
Taman su se Sjeničani ponadali, da će Zakon o regionalizacij, rješiti ove probleme, te će sve administrativne poslove završavati u Novom Pazaru, o jednom trošku i na jednom mjestu, i tako uštedjeti novac i vrjeme, kad i oko tog Zakona nastadoše komplikacije!
Ostaće, izgleda, sve po starom. Dakle ovako: naprije do Užica, pa do Novog Pazara, zatim se onda vraćate do Prijepolja, pa do Kraljeva, pa za Novu Varoš, te za Ivanjicu…
E, ako ovo nisu shvatili, Sjeničanima je zaista neophodan kurs za savladavanje administrativnih barijera!

Sanela Halkovic 

*** SAD ĆE KROMPIRI

Kada se teoretiše o mogućnostima i perspektivama razvoja Sjenice, često se uočava ogroman, a neiskorišćen turistički potencijal. Bez obzira da li se ove mogućnosti razmatraju iz daleka ili izbliza, u ozbiljnim investitorskim krugovima ili na povisokim instancama vlasti, u naučnim radovima ili tek u ležernom svakodnevnom razgovoru običnih ljudi, do sada su rezultati svih tih razmatranja, nažalost, jednaki rezultatima dokonih kafanskih razgovora o problemima svetske politike. Iako nadaleko poznata , pa i u pesmama opevana, kao biser Sandžaka, Sjenica nikad nije na turističkoj mapi zauzela značajnije mesto, kao što je to uostalom slučaj i sa svim drugim mapama na kojima bi ova pešterska lepotica eventualno mogla zablistati. Među uzrocima ovako slabe realizacije sopstvenih potencijala sami Sjeničani lakše prepoznaju one spoljašnje i nametnute, nego one koji su u njima samima.
Netaknuta priroda sa svojim impresivnim pejzažima i klimatskim osobenostima, bogatstvo i specifičnost istorijske i kulturne baštine, specijaliteti lokalne kuhinje i tradicionalno gostoprimstvo čine da mnogima izgleda da bi turizam bio prirodna i logična orijentacija ovdašnjih ljudi. Sjeničani često ni sami nisu svesni svih ovih predispozicija svog kraja i sagledaju ih tek kad se sami nađu u ulozi turiste.

Ovim ljudima su oči pune sjeničkih polja i livada, bistrih planinskih izvora i potoka, svetlucavih reka i glatkog jezera, mirisnih šuma i zelenih proplanaka, herojskih klisura i golih krša, skrovitih pećina i sunčanih vrhova, jutarnjih zimskih magli i jasnih letnjih podneva, najplavljeg neba danju i najzvezdanijeg noću, zato ih je teško impresionirati znamenitim prizorima Kopaonika, Zlatibora, pa i značajnijih planina. Doduše, ima u njih i nešto onog specifičnog sjeničkog pozerstva i lokalnog bontona zbog koga bi možda i pred Himalajima ostali naizgled ravnodušni, ali ako se izuzmu takve ekstremne situacije, jedan Sjeničanin će nad mnogim izvikanim turističkim destinacijama osetiti tek neku nejasnu zapitanost i čuđenje pri pomisli da bi isto to moglo da se napravi i kod njegove kuće.

Prisustvo istorijskih spomenika, drevnih naziva, priča i predanja, kojima se neka turistička mesta glasno, a nekad i preglasno, diče, Sjeničani će videti kao nešto samo po sebi razumljivo. Pošto se čak i njihovo malo zabačeno mesto pominje još od dubrovačkih vremena, čak i njime su mnogi prolazili, kraće ili duže se zadržavajući, ali neminovno ostavljajući tragove u spisima i građevinama, oni kao da i ne znaju za postojanje mesta bez duge i zanimljive istorije. Zaista, teško je impresionirati starinom i istorijskim značajem ljude u čijem kraju stećak posluži kao međa.

I kad je skromna, trpeza u Sjenici je majstorski pripremljena, a tek kad je bogata! Čuveni sjenički specijaliteti poput sjeničkog sira i pršute, ali i sva ostala jela spravljena od prvoklasnih sastojaka i sa velikom umešnošću, i najuštogljenije goste dovedu u iskušenje da prste poližu. Same Sjeničane njihova nepca, razmažena sjeničkim delikatesima, dovešće često u neugodnu situaciju da u renomiranim svetskim restoranima iz pristojnosti prikrivaju mrštenje i negodovanje zbog osrednjosti tamo servirane hrane.
Negde gostujući Sjeničani, odgojeni na tradiciji neprikosnovenog gostoprimstva, mogu biti zbunjeni ako neko leđima okrenut gostima napušta prostoriju ili ako ih se pita nešto od onoga što se pri ugošćavanju podrazumeva i bez pitanja, npr. jesu li za to da nešto bude posluženo. Ovakve sitne nemarnosti se u sjeničkom poimanju gostoprimstva smatraju neprihvatljivim. Čak i kada ugošćavanje prevazilazi mogućnosti domaćina, ne izostane gostoljubiva poruka:“Sedite, sad će krompiri!“

Svojom izraženom brigom da gostima bude udobno i pažnjom posvećenom svakom detalju, a pre svega lakoćom i prirodnošću kojom izražavaju svoje gostoprimstvo, Sjeničani su već svojim kućnim odgojem orijentisani na turizam. Među njima je mnogo rođenih turističkih vodiča koji će nekome ko prvi put dolazi u Sjenicu nepogrešivo i zabavno pokazati i svoj grad i okolinu, ali i sve zanimljivosti lokalnog načina života, tako da gost odlazi sa upečatljvom slikom o mestu koje je posetio. Istina, možda bi došlo do manjih poteškoća ako bi gost naprasno odlučio da tu i ostane, jer, u svojoj zatvorenosti i konzervativnosti, Sjeničani znaju da malo popreko gledaju na doseljenike, možda i ne iz nekog zla, nego, pusto, nenavikli. U Sjenici je, nažalost, odseljavanje daleko češći i prirodniji proces, od doseljavanja. Ali nigde na svetu turizam i ne podrazumeva da se mnogi od tih turista tu i nasele, pa bi čak i sa ovog aspekta Sjeničani mirne duše mogli da rade na razvoju ove delatnosti. Uz sve ostale predispozicije, Sjenica bi mogla da postane, kako se to danas popularno kaže, lider u regionu, bar što se tiče turizma. Mogla bi – kad bi mogla.

Zahvaljujući već hroničnoj kratkovidosti naših lokalnih lidera, ali i odvajkadašnjoj dalekovidosti nekih drugih lidera, sve do sada je Sjenica ostala bez ikakvih značajnih, a pritom mudrih ulaganja, pa tako i kad je turizam u pitanju. Infrastruktura, industrija, trgovina, kultura, i sve ostale žile napretka, pa i turizam, nekako uvek za malo, ali ipak definitivno, zaobiđu Sjenicu. Pored onih na značajnim položajima, ovakvoj izolaciji, pa nekad i getoizaciji Sjenice, mnogo doprinose i obični građani, oni isti koji su i najveći potencijal ovog kraja. Oni tvrdokorno, nekad čak i pod zvaničnom firmom očuvanja identiteta, čuvaju, pored dobrih, i loše strane svog mentaliteta. Zatvorenost i podozrivost prema svemu novom ili stranom čini da se Sjeničani jako loše reklamiraju. Gde god da odu, često se grčevito drže jedni drugih, ne samo radi uzajamne pomoći, nego i da bi se zatvorili u krug već poznatog, ne otvarajući se i ne komunicirajući dovoljno sa okolinom. Na ovaj način stvaraju neprirodnu distancu prema svima ostalima, pa se ne zna da li im je dalja Srbija ili Bosna, a o geografski i kulturno udaljenijim predelima da i ne govorim.

Sve dok lokalni lideri ne bace poneki pogled i u dalju budućnost, što je malo dalje od sopstvenog nosa i imetka, i dok se samo stanovništvo bez straha, stida, ustručavanja i inferiornosti ne otvori prema okolini, dotle će susedne opštine na svojim reklamnim tablama svojatati staništa beloglavog supa, i ne pominjući da ih dele sa nama. Niko nas neće afirmisati dok sami sebe na afirmišemo.

Za sada čuvena izreka, po kojoj svi putevi vode u Rim, još uvek u sjeničkoj lokalnoj interpretaciji glasi: „Svi putevi zaobilaze Sjenicu.“

piše Mejrema Džigal