Jel Sjenica dje je nekad bila

KOLUMNA: Jel’ Sjenica đe je nekad bila…

Kolumna, Sjenica vesti

Kad Sjeničak sretne nekog svog prijatelja, koji nije iz Sjenice, vrlo često razgovor počne tako što ga prijatelj upita: “Jel’ Sjenice đe je nekad bila?”, aludirajući na poznate stihove čuvene sevdalinke. Naravno da to nije jedno od pitanja na koje sagovornik uopšte i očekuje da dobije odgovor, jer se, jel da, podrazumijeva da je Sjenica baš tu gdje je oduvijek i bila. Međutim, bude to često povod da počnemo i sami razmišljati o Sjenici nekada i sada, i uvijek nas nanovo rastuži onaj osjećaj kada shvatimo da, u stvari, Sjenica ni po čemu nije tamo gdje je nekad bila, već je, nažalost, na mnogo nižem stupnju razvoja. Koji god aspekt da uzmemo u razmatranje: demografski, kulturni, ekonomski, politički, socijalni,… rezultat je uvijek isti: Žal za minulim vremenima.

Jel Sjenica dje je nekad bila

Ako ćemo se truditi da budemo objektivni a nikako maliciozni, moramo spomenuti i to da je taj trend opšteg propadanja nešto u čemu Sjenica nije usamljeni i izolovani primjer, već da u tome dijeli sudbinu mnogih drugih mjesta u Srbiji i šire. Čini se ipak da je proces tranzicije i prelaska iz jednog u drugi ekonomsko-politički sistem, Sjenica gore prošla nego većina drugih općina i gradova.

Da krenemo redom: Šta je Sjenica bez Sjeničaka i gdje su Sjeničaci danas?

NEUMOLJIVE BROJKE
Prema popisu iz 2002. Sjenica je imala 34500 stanovnika. Uz pozitivan prirodni priraštaj (14%.) trebalo je očekivati blizu 40.000 stanovnika danas. Međutim, popis iz 2011. je pokazao smanjenje broja stanovnika za skoro 9.000(!), tako da opština Sjenica po posljednjem popisu iz 2011. broji 26392 stanovnika.
Znam, neki ce reći da je to nerealna brojka i da je rezultat loše sprovedenog popisa, obzirom da je jedna politička opcija u Sandžaku aktivno pozivala na bojkot popisa stanovnistva te godine. Međutim, oni koji žive u Sjenici znaju, vide i osjećaju da Sjenica, u demografskom smislu, polako ali sigurno nestaje.

To najbolje znaju oni koji su pokušali okupiti društvo iz generacije pa obilježiti godišnjicu mature, na primjer. Svuda nas ima, u Skandinaviji , Njemačkoj, Francuskoj i ostalim zemljama zapadne Evrope, u Sarajevu i diljem Bosne i Hercegovine, u Beogradu i Kragujevcu,… svuda, samo, čini se, u Sjenici najmanje.
Poražavajuće zvuči i dosetka, koja sigurno nije nastala u Sjenici ali koju često možemo čuti među mlađom populacijom, a koja glasi:
“Najveći uspjeh koji možeš postići u Sjenici je da iz nje odeš”. I izgleda da je to moto kojim se vodi većina naših mlađih sugrađana.

Ako već govorimo o demografiji, moramo spomenuti jedan jako važan podatak: Posljednjih godina, zahvaljujući državnoj politici i ustrojstvu sistema zdravstvene zaštite, Domu Zdravlja u Sjenici je pripala nadležnost iz domena primarne zdravstvene zaštite, što znači da se iole komplikovanije medicinske procedure, u kakve se ubraja i porođaj, ne smiju obavljati u ovoj zdravstvenoj ustanovi. Tako da se naše bebe rađaju u Prijepolju, Užicu, Beogradu, rijetko i u Novom Pazaru, samo ne u Sjenici.
Ako se nešto u skorije vrijeme ne promijeni, a sve su naznake da se tu ništa neće mijenjati, jer ko još mari za to, imaćemo situaciju, za par decenija, da neće više biti ljudi kojima u ličnim dokumentima piše mjesto rođenja – Sjenica !

Čitaj još:  Azilanti u Sjenici i Tutinu od sada brže do lične karte

Ono čime se Sjenica stalno isticala i prednjačila u svom neposrednom okruženju, ono što Sjeničaci stalno vole potencirati kad se porede sa bilo kim drugim, a zašto biti skroman i ne reći, i ono po čemu su nas Sjeničake i drugi izdvajali i u čemu su nam priznavali prednost – jeste kultura. Kultura u pravom smislu riječi. Kultura života, kultura dijaloga, kultura ponašanja… A uz kulturu i kulturni zivot.

Imala je mala Sjenica prije drugog svjetskog rata dva kulturno-umjetnička društva: bosnjačko “Gajret” i srpsko “Njegoš”. Nakon rata pa sve do devedesetih ponosili smo se kulturno-umjetničkim društvom “Jedinstvo”, koje je funkcionisalo pri općinskoj ustanovi za kulturu. A u “KUD-u”, kako smo ga radije zvali, legendarna dramska sekcija a zatim i ostale, folklorna, muzička, likovna,…

Čitav grad je budno pratio aktivnosti KUDa. Sala bioskopa nikada nije mogla da primi sve zainteresovane da vide premijerno predstavljanje nekog od dramskih komada koje bi izvodili naši “kudovci”. A bilo ih je mnogo. Mlađim generacijama je danas nepojmljivo ako im kažete da je bila stvar prestiža biti član nekog kulturno-umetničkog društva. Jer, nastupila su neka nova vremena i neke druge stvari su danas odnijele primat u odnosu na bilo šta što spada u domen kulture.
Valja ipak istaći jedan ohrabrujući podatak da, nakon skoro deceniju i po’ bez ikakvih kulturnih dešavanja, počinje se buditi i sazrijevati osjećaj da je kultura neizostavan segment društvenog djelovanja, pa je, zahvaljujući ličnom angažmanu i entuzijazmu pojedinaca, oživjelo novo-staro kulturno umjetničko društvo “Gajret” u okviru koga, za sada uz izvjesne poteškoće, djeluje folklorna sekcija.
Iako se zna da jedna lasta ne čini proljeće, želimo da vjerujemo da je ovo prvi korak u kulturnoj renesansi Sjenice koji će na kraju vratiti Sjenicu tamo “đe je nekad bila” makar kad je kulturni život u pitanju.

NESLAVNA TOP-LISTA
Ekonomska kriza jeste zajednički imenitelj za čitav prostor bivše Jugoslavije, i ona je obilježila taj prostor poslednje dvije decenije, u manjoj ili većoj mjeri. Pa ipak, čini se da se, i u tom pogledu, Sjenica ističe kao primjer gdje se najteže pokreću stvari sa mrtve tačke. I možda je, baš po pitanju ekonomske situacije, Sjenica i najdalje od onog mjesta gdje je nekad bila. Sjenica danas spada u kategoriju najnerazvijenijih opština u Srbiji. Po broju nezaposlenih zauzima skoro sami vrh neslavne tabele. Uz Tutin, Bosilegrad, Crnu Travu i slična mjesta. Katastrofalna i pljačkaška privatizacija sprovedena od strane države a uz blagoslov lokalnih vlasti, preko noći je ostavila bez posla hiljade Sjeničaka.
Na mjestu nekadašnjeg građevinskog preduzeća “Novogradnja” danas je privatno stovarište građevinskog materijala sa 2-3 zaposlena radnika.
Na mjestu nekadašnjeg “Autotransporta” danas je privatni tehnički pregled sa 1-2 zaposlenim radnikom.

Čitaj još:  Kadir Hodžić i preduzetničke veštine „Poslovni izazov zapadnog Balkana"

A iz Sjenice danas ne postoji niti jedan direktan polazak za Beograd niti za Sarajevo, već se Sjeničaci kombijima prevoze do Novog Pazara ili Ivanjice pa odatle dalje ka Beogradu, ili čekaju autobuse iz Novog Pazara da se njima prevezu do Sarajeva.
Na mjestu nekadašnjeg privrednog giganta “PK Pešter” danas se nalaze novoizgrađene kuće ili taze isparcelisani placevi spremni za prodaju. Oronule farme se raspadaju, stoke nema, a Sjeničaci kupuju pavlaku u Kosjeriću i Sevojnu, a kajmak u Mrčajevcima i Kragujevcu.
Slicna situacija je i sa metaloprerađivačkim preduzećem “Napredak”, sa tekstilnom konfekcijom “Vesna” i drugim privrednim kolektivima iz kojih je svakog prvog u mjesecu izlazilo hiljade zadovoljnih i srećnih radnika sa platama od kojih je čitav grad živio punim plućima.

Danas Sjenica živi 4 mjeseca u godini, i to dva mjeseca kada zbog Božićnih i Novogodišnjih praznika (decembar-januar) i dva kada zbog godišnjih odmora i đačkih raspusta (jul-avgust) dođu naši Sjeničaci od svukuda. Naročito tokom ova dva ljetnja mjeseca. Tada se i porodice okupe, društva kompletiraju, evociraju se uspomene,… Lijepo je tada biti u Sjenici. Nekako tada, uz naše ljude koji ne žive više ovdje, i mi koji smo tu počnemo drugačije gledati na našu Sjenicu. Nekako, kao da tek tada postanemo svjesni sve te raskoši kojom je dragi Bog darovao sjenički kraj. Na malom prostoru – četiri rijeke. Na svakoj od njih brojna kupališta koja čuvaju najljepše uspomene na neka minula vremena. Ljeti počnemo drugačije gledati i na tu našu, planinsku nadmorsku visinu i klimu, i svi tada zadovoljni konstatujemo da se nigdje ljepše ne spava u ljetnjim mjesecima nego u Sjenici. U stvari, tada, kada svi dođu, tada je Sjenica najljepše mjesto na svijetu. Tada ni krize nema. Tada je Sjenica najbliža onome što je nekad bila. Jer, sve porušeno se da sagraditi, sve zapušteno se može obnoviti, sve ugašeno se može nanovo raspaliti, kad ima ko, kad ima ljudi. Naših ljudi. Naših Sjeničaka. Jer, šta je Sjenica bez Sjeničaka.

Piše dr. Almir Lotinac

Pogledajte:

Facebook komentari

One thought on “KOLUMNA: Jel’ Sjenica đe je nekad bila…

Leave a Reply