Norma književnih jezika južnoslavenskog govornog područja u koje spadaju bosanski, hrvatski i srpski (a u novije vrijeme i crnogorski) jezik koja sobom nosi punu snagu najkonzistentnije društvene tvorevine – jezika – jasno je utkana u znanje onih koji su se sa osnovnim obrazovanjem sreli pa makar i jednom u životu.
Gotovo da nema čovjeka koji govori jednim od gore nabrojanih jezika, a da ne zna za ovo, uslovno rečeno, sveto pravilo pravopisa. To djeca za „vjek vjekova“ nauče u osnovnoj školi i to ih prati kroz cijeli život u bilo kojem vidu literarnog stvaralaštva, bilo ono umjetničko ili službeno ili, pak, kakve druge prirode.
No, u Sandžaku su se ovih dana pojavili neki „sinovi ove grude zemlje“ koji su, čini se, odsustvovali sa nastave još u osnovnoj školi. Vjerovatno su pobjegli s tog časa kada je učitelj govorio o pravopisu i naučavao jednu novu generaciju osnovama jezičke kulture. Ili su, nije isključeno, radili na pripremama za ostvarenje svojih snova i agitovali po školskim dvorištima za svoje buduće političke „pokrete“, što je, iz današnje perspektive, možda i prekrupna riječ za izmanipulisane i instrumentalizovane tvorevine politički neotesanog i moralno sirovog fundamenta koji sebe ustima punim ponosa zove „bošnjačkom političkom elitom“. Eto ti „sinovi Sandžaka“ koji ovih dana na sva usta zapomažu kako nisu pročitali i razumjeli uredu srbijanske Vlade (a u čijim udobnim foteljama i oni sami sjede) o statističkoj regionalizaciji Srbije su „grešni sinovi“ koji su bježali sa nastave i što ih je debelo koštalo – prije svega političke reputacije, ali i osvješćenja narodne mase čije interese tako „zdušno“ zagovaraju koja je spoznala svoje sljepilo kada je biralo „prve među jednakima“ da ih vode kroz „tamni vilajet“ nacionalne borbe za opstanak na vjekovnim ognjištima.
E, to osvješćenje će ih, velim, debelo koštati. I jednog – koji veli da je pročitao, ali, čini mi se, nije baš najbolje razumio pa, stideći se da pita šta koja riječ u tom šarolikom vokabularu agenata Agencije za statistiku Srbije znači, „metnuo“ i svoj cijenjeni potpis na uredbu čije ga donošenje danas toliko pogađa i čak „prijeti“ da će sa svojom političkom marionetom nacional-fašističke velikosrpsko-orjentisane politike „nabrijane“ SANU, zvanom Sandžačka Demokratska Partija, učiniti „nevjeru“ ovoj Vladi čije fotelje s toliko emocija „ljubi i na grudi prislanja“, a bogami i drugog – koji veli da je došlo do „neke greške“, a koji se, doduše, ne brani da je pročitao uredbu (a sigurno nije), jer bi ga bilo stid priznati javnosti kako je pročitao, no nije razumio „ono tamo što piše“ i još veli da ni slučajno neće „nevjeran biti“ ili, ne daj, Bože, „ujesti ruku koja ga hrani“, mada se u njegovom SDA taboru ovce počeše rasipati pa se neke usudiše i reći kako i oni razmišljaju poput svoga sparing partnera iz „sandžačkog ringa“ (tj. sandžačke političke scene) o činjenju „preljube“ ovoj Vladi.
Tako su „naši sinovi“ i „lideri“ postali najljepšim poklonom koji se mogao dogoditi bošnjačkom narodu Sandžaka za Novu Godinu – predmet podsmjeha i viceva. „Naši sinovi“ koji su bili đaci, očigledno je, ne baš „primjernog vladanja“, sada pokušavaju da ono što su potpisali (a gotovo sam siguran, iako nisam vidio potpise na Vladinoj uredbi, da nisu svoje „doktorske“ titule zaboravili „metnuti“ ispred svojih „velikodostojnih i časnih“ imena, jer se o tome „mora voditi računa – ta, bitan je to dokument – državni“) opozovu i predstave se narodu kao „primjerni“ pastiri, a opet uz pomoć svojih poslodavaca iz Beograda i sigurno će to napraviti.
I naravno da je narodu smiješno, a u isto vrijeme i žalosno, kada gleda ovakvo ponašanje dotične gospode. Ali se i dalje narod više smije, nego li žali za ovim i ovakvim postupcima svojih „prvaka“. E, bogami, bojim se da ovi naši „prvaci“ nisu završili prvi razred, barem ne redovno. Jer, da jesu, ne bi se danas svi smijali Bošnjacima Sandžaka i njihovoj naivnosti i ne bi, neke i dalje usijane glave, pomislile kako je „taj sandžački narod“ neotesan i sirov, poput vođa, te pokušale isti i sljedeći put prevariti, ali mnogo bolje, preciznije i bez mogućnosti da se otkrije sama prevara, a i kada se otkrije, da tada već bude kasno.
Poruka je „našim sinovima“ da ubuduće povedu računa o onome šta rade i kako to rade. Jer, neka budu sigurni u to, sljedeći put neće sve biti tako prosto, kao što je ovaj put bilo – „…čitaj kako je napisano.“ Sljedeći put možda bude neko gradivo iz starijih razreda (ako ne razlomci, a ono nešto iz predmeta „poznavanje prirode i društva“ ili danas popularnog „svijeta oko nas“) pa bude mnogo teže riješiti problem nego sada.
Autor: Damir M. Kabaš
"...Citaj Kako Je Napisano" 
... 
