SJENICA.com forum


If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above. You may have to register before you can post: click the register link above to proceed. To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.



Carsijska raja naša poznata raja iz čaršije sa slikama ako može

Reply
Old 14-05-2013   #1
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default "Jama" - Sanela Sinanovic Halkovic




Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Autorka je zbirke pripovjedeka Jama, u kojima prvenstveno podiže glas protiv gladijatorkog svjetskog poretka, gdje vlada zakon jačeg.

Udata je i majka dvoje djece.

__________________
I See You


Last edited by STRANAC; 14-05-2013 at 20:07..
Skorpija is offline   Reply With Quote
Sponsored Links

Old 14-05-2013   #2
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default IZ SEHARE DUŠE




Predstavljanje autorkine knjige "Jama" upravo bih i zapocela sa njenom autobiografskom pricom "Iz sahare duse".


IZ SEHARE DUŠE

Čudan je um ljudski. Zapamti po neku, naizgled, beznačajnu sitnicu, skloni je u neko ćoše duše, da čuči i čeka dok je sjećanje ne pozove. Onda se razleti pred očima, vrati nam neke stare zvuke, mirise, slike…

Zveckanje kašika dok se postavlja sofra, klepet naninih nanula ili miris pitaljki uz Ramazan.

Po avliji mog djetinjstva bila je kamena kaldrma. Đedo je bio stolar i na sve strane po staroj sjeničkoj mahali zavijao je jauk stolarskih mašina. Možda je to bio plač drveta koje je obrađivao.

I kao što pekari mirišu na brašno, on je mirisao na drvo. Šuške je bilo na sve strane, po maloj radionici, po dvorištu, u njegovoj kosi. Na desnoj ruci nije imao kažiprst, odnijela ga mašina. Nisam to doživljavala kao nedostatak, prosto je to za mene bila neizbježna osobina stolara.

Pravile su te ruke vrata i prozore, za kuće koje su bile kao ćorave bez njih, i razboje za tkanje, i male bešike, pa ih bojile u zeleno, da brže zaspi nečije čedo.

A za nanu je đedo pravio nanule. Drvene nanule sa kožnom kajasom. Bile su to najčudnije nanule na svijetu. Imale su male potpetice i na prstima i na peti. Ona ih je nosila po avliji i po mahalskoj džadi.

Klepet tih nanula po avlijskom kamenu, taj je zvuk, zvuk koji u sehari moje duše čuči i čeka da ga mislima pozovem.

Pustim ga nekad da se razleti, pa sam opet mala djevojčica što se mota oko nane. Ona je već starica, i samo su joj, još crne oči žive na uvehlom licu. Bijela šamija sa šarenim ojicama pokriva duge, sijede pletenice. Kao žive, oko njenih nogu igraju dimije.

A nanule na nogama udaraju o kamenu kaldrmu. Što više ona hita, to je zvuk življi. Pere ona tendžere i sahane na česmi, ide tamo amo, nosi đedu kahvu u fildžanu. Kao da ne čuje tu muziku, i ne sluti da u mojoj, maloj glavi odzvanja taj ritam njenih nogu. I samo čekam priliku da i ja uskočim u te nanule, pa da lupkam i kuckam po kamenu.

Đedo nikad nije napravio jedne male nanule, za mene. Nisam ni tražila, ni mislila nisam da bi i to moglo biti, očigledno ni on nije mislio da je to prikladna obuća za djevočicu. Ja sam samo voljela taj zvuk, koji je značio naninu blizinu.

I sad nekad na pijaci kupim drvene nanule, pa idem sjeničkim ulicama. Al’ znam, niti ih je đedo, rukama bez prsta pravio, niti zvuče kao u dvorištu mog djetinjstva. Pa mi žao.

Možda je to, ustvari, žalost za onima koji nas ostavljaju, ili samo žalost zbog sopstvene prolaznosti.

Sanela Halkovic

Last edited by STRANAC; 14-05-2013 at 20:08..
Skorpija is offline   Reply With Quote
Old 14-05-2013   #3
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default JEDAN DAN PO BESPUĆU

JEDAN DAN PO BESPUĆU


Nerado je Nusreta ustala iz toplog kreveta. Tek je sabah, čula je pjetlove. Priđe do prozora i pomjeri zar. Pogleda gore prema Šarskom kršu. Vjetar je odozgo nosio sitni, prhki snijeg, dizao ga visoko, kovitlao i razbacivo po Budakovcu. Nigdje žive duše, ni Milićani, u selu naspram njih ne bijahu ustali. U ovim vrletima sela leže na padinama brda, okrenuta jedna ka drugima, kao da se preslikavaju u ogledalu. Te svako od njih gleda u prozore i kotare onih drugih. Tamo sa Golije, sniježna mećava spustaše se na Krće i Crčevo. A svi izgleda bijahu utonuli u san, nigdje se niko ne vidi…

Baš joj je bilo teško poranit, jutarnja mučnina i tegoba za koju samo trudnice znaju, sve teže joj je padala. A i otežala je, bila je već u šestom mjesecu trudnoće. Bar je ona tako računala.

Doktoru nije ni išla, to joj je bilo drugo dijete, a i prvo je rodila kod kuće. Nije iz ovih vrleti lahko ni doći do doktora. Do velika zora teško mu se i nakanit. Daleko him i Sjenica i Pazar.

Pređe polahko kroz sobu da koga ne probudi. Niko i ne ču škripu rasušenih daski po podu. Otvori šporet, smederevac, pa natrpa suhih ljusaka što je sinoć unijela. Vatra planu, zatutnje. U stari plehani đugum s bismiletom, nasu vode iz balona, iz jedne kartonske kutije sa kredenca uze giljevskog čaja, pa dodade u đugum, te stavi na sred šporeta da se kuha.

Izađe u predsoblje te se malo umi i počešlja, pa zabradi šamiju, stavi preko nje još jedan debeli šal, dobro se utopli pa izađe iz kuće.

Napolju mraz, sve za oči štipa, a ni oči ne mogaše otvorit od snijega, nego polužmureći silazaše ka štali. Nigdje žive duše.

U štali bijaše toplo. Najprije odvoji dva-tri velika naramka sijena te baci volovima, položi i kravama, pa uze drvenu štruglju te priđe da ih pomuze. Voljela je da čuje kad prvi mlaz počne da udara o dno štruglje, pa se k'o neka muzika razliježe okolo.

Sve je mislila biće joj lijepši i zanimljiviji život kada se porodi. Od prvog dana ovoj se trudnoći radovala. Sve je rukama dodirivala stomak, da osjeti kako raste. Ko da je bila sigurna da nosi žensko. Željela je da rodi sebi jednu čoricu, da ima kome da se požali.

Sve je već smislila, i ime. Ako joj muž nije dao da sinu, prvencu, ona nađene ime, daće joj sad. Zvaće je Emina, po njenoj bijači. Ako ju je neko u životu štitio, to je bila ta snažna žena. Rano je ostala udovica s devetoro djece, pa je u kući ona bila i muško i žensko. Baratala je i sa sjekirom i sa kosom, komandovala i sinovima i snahama. I dan danas Nusreti je nedostajala njena ljubav.

Tako razmišljajući, završi sve poslove u štali. Sa punom štrugljom mlijeka uđe u predulaz male kuće u kojoj su živjeli.

Procijedi mlijeko, odvoji jedan mali dio da skuha, a ono preostalo usiri. Od pune vangle tijesta napravi male hljepčiće pa ih pokri da narastu prije nego li ih ispeče.

Svekrva se tek tada probudi, odmah za njom i svekar. Nusreta im pomože da se umiju, pa sve troje popiše ćaj. Anes je još spavao. Nije joj se dopadalo to moderno ime koje je njena svekrva odabrala za svog unuka, Nusretinog i Ibrovog sina. A bila je gotovo sigurna da se ni njemu samom kada odraste, to ime neće sviđati. No neka, može ga poslije i promijenit u neko ozbiljno muško ime, a ovom drugom đetetu, ona će nađenuti ime.

Djeca treba da imaju ozbiljna imena, mislila je ona, onakva kakvih se neće stidjeti kada odrastu. Dok su još mala, možeš ih zvati nekim nadimkom. Ali kada odrastu, pa izgovore svoje ime drugim ljudima, ono mora biti ozbiljno. Ono mora odvati osobine i karakter, imati značenje, podsjećati na neke dobre ljude istog imena. Trebalo bi tako djeci birati imena, da kada se nekom predstave, onaj drugi već po imenu može naslutiti o kakvom je čovjeku riječ. Imena bi morala da podsjećaju na tradiciju i na historiju, na običaje i na đedove.

Nije to Nusreta ni pokušavala da objasni svojim ukućanima. Muž joj, Ibro, nizašta na svijetu ne bi pokvario mamin hatar. Ako je ona rekla „Anes“, biće tako. Nije htio ni da čuje ženina nahođenja. S druge strane, svekrva je zapravo htjela da unese neku promjenu, novinu, nadajući se da će to njenom unuku donijeti i drugačiji život od ovog njihovog mučeničkog.

Trpjela je Nusreta sve to, sve nadajući se kakvim boljim vremenima. Ibro je radio po gradilištima u Beogradu. Planirali su da, kada uštede nešto novca, kupe plac u Sjenici, naprave svoju kuću, zaposle se tamo u nekoj fabrici ili krojačnici, pa da se kurtarišu ovijeh brda. Ona je više voljela peštersku ravnicu, prostarne pašnjake. Kad se tek udala i došla ovdje, gušila su je ova brda.

- Eno dolje u Ravan, snaho, ostadoše mi vila i grabulja, donesder ih bogoti! – reče joj svekar tek nekoliko dana pošto se udala i došla u ove strane.

- E, đe to ovdje vidiš ravan, nije mi jasno! Ovim stranama i koze jedva idu. – veli mu ona, začuđeno se okrećući oko sebe, jer je sa svih strana oko Budakovca bila strmina.

- Baš ti je nevolja snaho, taman tako. No mi po navici, onu malu livadu oko kruške zovemo ravan, opet je tu hič ravno. – nasmija se svekar i okrenu to na šalu.

Sve su se tome poslije smijali. I zaista Nusreta dugo nije mogla da se navikne na ove podgolijske vrleti. Gdje god krene mora il’ uzbrdo il’ nizbrdo. No šta će, od malena su je naučili da mora poštovat kuću u koju se uda. Ne rijetko se odivama u ovim krajevima govorilo „tu ti dom, tu ti grob“. Žene se do velika zora nisu odlučivale da ostave muža i djecu i vrate se u rod. To je bila „velika sramota“. Zato su radije sjedele kod muža, prihvatajući sve što se od njih traži.

Voda pred kućom him bijaše zaledila, pa se ona i svekar, čim popiše čaj, spremahu da sa Alijine česme donesu vode. Svake zime voda bi him zaledila. Tek kad dobro ugrije sunce krajem marta, početkom aprila, počeli bi najprije tanki točurci da izbijaju zvoneći od veliko drveno korito. A svi ukućani bi se jako obradovali tim tonovima. Jer teško je bilo živjeti bez vode. Kol'ko god da naneseš u balonima, kantama i đugumima, učas se potroši, ne možeš serbes ništa ni oprat.

Upreže svekar volove u saonice, a Nusreta iznese svakakvih sudova, lonce, vangle, plastično burence. Kad već idu, da donesu što više te životne tečenosti, cijenjene i čuvane u ovim domaćinstvima. Ona, ogrnuta dvijema pustećijama, sjede na velike drvene saonice, koje su im bile jedino prevozno sredstvo. A svekar joj Ramiz, uhvati volove za vezu, pa peške idaše ispred njih. Nije on žalio sebe i svoje noge, žao mu je bilo da krpa volove. I nije ih bez velika zora fatao u jular. Ove strme njive i livade mogao je obrađivat samo sa njima, ni drva iz šume ne bi mogo sagnat bez njih, zato ih je štedio više nego roblje u kući.

Čudila se Nusreta gledajući odozgo sa sanki kako volovi pomalo glavama guraju Ramiza, pomažući mu da izađe uz strminu ka Alijinoj kuću. Vjetar im tjera snijeg u lice, a mraz šiba po tijelu, ne pomažu ni vunene rukavice, prsti him se skočaniše.

Prtili su po snijegu, pazeći da se saonice ne prevrnu po strani. Na jedvite jade stigoše nekako do česme. Na njoj je voda bila jaka, pitka, najbolja od svih ovdašnjih vrela.

No sad je s velikom mukom, smrznutih ruku trebalo natočiti tolike balone i lonce, pa utovariti na saonice i sve putem paziti da se ne iskrenu i ne prospu. Pred kuću izađe Mujesira, otresita žena i vrijedna, svikla na ove teške životne uslove.

- Aman, doboga, smrzoste se! Hajte u kuću da se ugrijete. – veli him pa potrča da pomogne da se lakše probiju kroz snijeg do kuće.

- E, vala baš danas mrazovito, vedro, noćas će biti još hladnije! – brunda Ramiz skidajući gunj.

Uđoše u toplu, malu sobu. Posijedaše na kauč. Alija bijaše izašo da vidi stoku. Djece nisu imali. Mujesira poslovaše nešto oko šporeta, skuha kafu i donese po čašu hošafa.

- Što se veselice ne pripaziš, sandruga si, hoćeš na bolest da padneš. Ne smiješ da ozebeš ni da dižeš teško! – savjetuje ona Nusretu, jer je mnoga novorođenčad u selu prifatila. Bastalo je i sa travama da liječi. Od svukud su dolazili po njene meleme.

- Nemamo ni trohu vode, jutros sam zadnji balon potrošila, moradosmo da dođemo. Đavo ga izio i snijeg i zimu, baš se smrzosmo, a ne možeš nikud iz kuće izaći. – žali joj se ova.

- Da mi bi da malo kakve kuće u Sjenici napravimo, pa da se maknemo iz ovih brda. – jedva dočeka da priča o svojim planovima, puštajući mašti na volju.

Odmoriše se i okrijepiše, ne mogu se sad nakanit da krenu kući. Jedva se odvojiše od tople sobe, a bi him milo i da vide živa insana, već koliko dana nigdje žive duše nije bilo da otkud naiđe.

Voda u kantama bijaše već počela da hvata tanak led kad su ponovo krenuli. Opet isti put, opet ista muka. Ko bi rekao da je toliko napora potrebno da bi nanijeli vode za nekoliko dana. Za pranje veša i potiranje poda, Nusreta je topila snijeg u velikom loncu, da bi him, ono što donesu sa Alijine česme što duže trajalo. Nije se bilo lahko nakanit po ovoj zimi i snijegu poviše koljena, krenut na vrelo.

Duž cijelog puta niz dolinu i stare pčele, kako su zvali dvije dugačke livade, kojima su prolazili, ona je pridržavala posude sa vodom da se pljuskajući ne isprosipaju. Ramiz je opet išao ispred volova, ovaj put nizbrdo, što mu se po snijegu činjaše još teže nego prtiti put uzbrdo.

Stigoše pred kuću, Nusreta istovaraše kante i lonce sa vodom, a napunila ih do vrha, samo da što duže traje, teške ko tuč. Svekar skidaše jular sa volova kako bi ih smjestio u štalu.

Kako je sama podigla veliki, težak lonac, još onako noseća, ona osjeti jak bol preko leđa i podno stomaka. Jedva se nekako ispravi, al’ mrče joj svijest, sve joj crno pred oči, probi je hladan znoj. Uhvati se za kraj saonica, ništa svekru ne govori, sramota je. On se zabavio svojim poslom, ni nevidi šta se zbiva.

Onako bolesna malo poćuta, uhvati vazduha. Popusti je bol malo kasnije, čini joj se davraknu se malo. Čim joj laknu, nastavi svoj posao, unese svu vodu u predulaz, da ne zaledi. Pa uđe u sobu i sjede da malo otpuhne i da se ugrije. Svekrva već bijaše ispekla i hljeb i napravila masenicu razljevušu, koja se sinoć Nusreti bila prijela. Anes već uveliko bijaše ustao i slagaše šarene plastične kocke koje mu je Ibro proši put iz Beograda donio.

- Đe je Ramiz, hoćel’ skoro, da doručkujemo, da se masenica ne hladi? – govori svekrva postavljajući nasred sobe veliku drvenu sofru.

- Eto ga da zaveže volove u štalu i da him malo položi sijena, sa'će bezbeli doj! – sedaše Nusreta blizu šporeta, da se malo ugrije, puhaše u ozeble ukočene prste.

I ako su imali mali, rezbareni sto, oni su po navici uvijek jeli na sofri. Unosili su je za vrijeme obroka, pa bi je poslije očistili od troha i ostataka hrane, te bi je okačili na zid malog mračnog predulaza kuće. Na njoj je Nusreta mijesila pitu, koturaču, preko cijele sofre bi istanjila tijseto, pa ga onda redom savijala u kotur.

Nekad je za tom sofrom bilo i po četrnaest ropčadi, svi bi posijedali na pod oko nje, i za svakog je bilo mjesta. Sad oko ovolike sofre, nijh troje i Anes, koji nikad nije sjedeo nego je vazda skakutao oko njih.

Uđe i Ramiz u kuću, svekrva mu posu da opere ruke, te svi sjedoše da jedu. Masenica začinjena kajmakom, drhti u ruci, topi se u ustima. Puče ko na vrelo gvožđe, ne osta ni zalogaj. Sve to još zališe sa po čašom kisela mlijeka.

- Ell-hamdu lillahi! – prva sa sofre ustade Nusreta i ode napolje do poljske ćenife. Ne bi joj milo kad vidje na donjem vešu da krvari. Vrati se u kuću, uze iz kredenca svoje stvari, te ode da se presvuče, opet napolje, u sobi ne može od svekra. Poblijedela ko krpa.

- Vala majko, ja sam prokrvarila, bole me leđa ne mogu se pomjerit! – požali se svekrvi, kasnije nasamo.

- Uh, hajd hairli bilo, a to mi vala nije milo, strah me da se šta ne razboliš. Hajde idi lezi, odmori se, dako te prođe samo od sebe. – ni svekrva ne znavaše šta da čini. Ne daj Bože da se razboli kud bi po ovome jadu i snijegu, misljaše ona.

Gotovo je cijeli taj dan Nusreta prelježala, imala je bolove, te bi s vremena na vrijeme popila po neku tabletu da je malo muke uminu. Krvarenje nije prestajalo, činjaše joj se da sve više krvari. Već pred akšam vidi svekrva da nema boljitka, zabrinula se, ne zna šta da čini.

- Ujutru, akobogda, čim svane, nek Ramiz ufati volove, pa hajte za Sjenicu doktoru. Dobro ću te utoplit da ne ozebeš na sanke, pa polahko krenite, nekako ćete izaći do Golijskog puta.

- Eh, majko, valja dočekat sabah, nemam takata ni malo! – Jedva zboraše hasta.

- Predeveraj nekako noćas, ja ću siđet tu kod tebe. Daleko ovi doktori, a ko za inat ve'lki snijeg. – brinaše svekrva. Sve snahu tješi, a strah je, srce ne grije, boji se kako će sa saonicama izać uz ove strane, trebaju him dva cijela sahata, smrznut će se.

Tako zanoćiše. Vascijelu noć se Nusreta čas znojila, čas joj je bilo hladno. Ruke joj i noge ko led hladne, džaba ih je svekrva grijala rukama u vrućim krpama. Hem su je uhvatili bolovi, hem krvari, sve manje snage ima da zbori, jedva glavu ispravlja. Niko sem Anesa nije ni oka sklopio cijelu noć. Svekar leži, sramota ga da šta pita, al zaspat ni on ne može.

Dočekaše tako sabah. Čim se malo počelo razdanjivati, Ramiz izađe iz kuće da pripremi volove i sanke. A napolju mraz, ne možeš se za kvaku od kuće uhvatit, vedro a snijega dosta.

Da je imao kakav termometar, vidio bi da se tog jutra temperatura bila spustila na trideset sedam stepeni ispod nule. Volove je bio pokrio starim ćebadima, a on se već smrzao dok im je stavljao jular na vratove, a valja stić do doktora.

Za to vrijeme svekrva pripremaše Nusretu, pomože joj da se presvuče. Skuha joj čaja i posluži jednu gurabiju da se malo okrijepi.

Oko šporeta je grijala pustećije i jorgan da je zavije, da što duže griju njeno tijelo. Zabradi joj dobro glavu.

- Pomozi mi da priđem do Anesa, hoću da ga poljubim, neću ga dako probudit. – zamoli bolesnica. Saže se nad njegovim toplim licem, ovlaš ga poljubi u čelo, oči joj pune suza.

Sve što je pripremila, svekrva iznese na snake, pa joj pomože da se popenje na vuneni dušek, koji je već Ramiz stavio na sanke. Nusreta ne mogaše na noge, zorom su je nekako ponijeli. Dobro je zaviše jorganom i pokriše pustećijama. Svekrva joj htjede skroz pokrit lice, da se ne mrzne, a ova joj ne dade.

- Neka majko, hoću malo da gledam nebo, vedro je ko džam, – veli.

- Hladno je, de pokri se moj rodo. – nagovaraše je svekrva prije no što su saonice krenule.

- Poslije će mi babo pomoći da se zavijem, neka me malo bogoti da vidim dana!

Krenuše! Svekrva za njima prosu čašu vode. Iznijela je iz kuće vode u maloj čašici, da je ne troši bez potrebe, samo da rad’ adeta, pospe za njima za hairli put.

Malo je ko mogao zamisliti muku ta dva putnika što se ka Šarskom kršu, uz srminu, kroz duboki snijeg i podgolijsko bespuće, polahko kretahu.

Ramiz je kao i uvijek vodio volove, teškom mukom i naporom prteći po snijegu. Umorio se, ozebo, ne može, a htio bi da poleti koliko mu se žuri. Al’ pusto, onekadrio je, ne ide brže. Svašta mu se po glavi vrzma. Samo da dođu do doktora. Sve se okreće, pogleduje snahu, a izjeda ga krivica, ko da je on kriv što živi u ovom bespuću, ko da je on kriv što nema šta bolje da ponudi snahi i unucima. Da je Bog d'o imao para da him da, pa da naprave kuću u Sjenici, da se maknu iz ovijeh strana… Sve ga putem bijahu spopale takve misli.

Nusreti bijaše teško, čini joj se iako idu polahko, cio joj se drob pomjera, ljulja. Još više krvari, loše joj, znoj je obliva, pa je hvata drhat. Ne može s mukom da se bori, no bi najradije zaspala, sve je nešto jače od nje tjeraše da sklopi oči i jednostavno zaspi, da ništa ne osjeća. Najprije je pokušavala da ostane budna, bojeći se da se ne smrzne ako zaspi.

A poslije, odluči da se preda snu, ili je to možda bila smrt. Svejedno, više se nije mogla boriti, nije imala takata. Samo je tiho, u sebi, uspjela da prouči šehade, i onda se prepustila olakšanju, išla je kroz mrak prema jasnoj bijeloj svjetlosti.

Tek kad je poslije dva sata pješačenja, Ramiz sa volovima stigao na Golijski put, i svratio pred Avdijinu kuću, misleći da tu uvede snahu, da se malo ugrije prije nego li nastave za Sjenicu, vide šta ga snađe.

Ibro je zakasnio na Nusretinu dženazu, jer mnogi putevi bijahu zavijani.

I hodža iz Poljane jedva je nekako stigao dolje u Budakovac. Bijaše tad jaka pešterska zima sa mnogo snijega i mraza. Svima onima koji su živjeli po bespuću, donijela je mnogo nevolja. Danima su bili odsječeni od svijeta, daleko od doktora i puteva.

- Žene koje umru od porođajnih muka, isto su što i šehidi! – čuo je dječak svoju nanu i Mujesiru kako tih dana govore o njegovoj majki. Tek će mnogo kasnije, Nusret, koji je dvadeset ljeta nosio ime Anes, shvatiti značenje tih riječi.


Sanela Halkovic

Last edited by STRANAC; 14-05-2013 at 20:09..
Skorpija is offline   Reply With Quote
Old 14-05-2013   #4
Neznanka
Registrovan
Prijatelj
 
Neznanka's Avatar
 
Join Date: Nov 2009
Posts: 2,726
Default

Svaka cast. Sve ovo jako lijepo zvuci. Punooo punooo uspeha..
Neznanka is offline   Reply With Quote
Old 16-05-2013   #5
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default

Quote:
Originally Posted by Neznanka View Post
Svaka cast. Sve ovo jako lijepo zvuci. Punooo punooo uspeha..
I sama sam se odusevila Sanelinim pripovetkama. Sanela je moja prijateljica jos od ranog detinjstva, mnogo vremena smo provele skupa, tako da sam citajuci njene pripovetke vratila sliku naseg detinjstva, naseg svakodnevnog druzenja i nasih decijih dogodovstina
Upravo njena autobiografska prica me vratila u detinjstvo, slika nase mahale i ispred svake kuce barem po jedan par rucno izradjenih nanula od njenog rahmetli dede.

Nisam znala da je izdala knjigu, prijatno me iznenadila, kao devojcica je volela da pise, secam se njene sveske prepune prica, kao da je znala da ce jednog dana njena sveska dobiti naslov i korice, i da ce se jednog dana naci na bibliotekarskoj polici

U znak naseg divnog druzenje i prijateljstva do dana danasnjeg, zelja mi je bila da napisem i na nasem forumu nesto o mojoj Neni, tako smo je svi zvali.

Draga moja Neno, cestitam ti od srca i puno srece i uspeha u buducem radu, jer ti to zasluzujes
tvoja komsinica i prijateljica Mina
Skorpija is offline   Reply With Quote
Old 16-05-2013   #6
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default GLAD

GLAD


Zvonilo je za početak časa, a ja sam bila gladna. Trudila sam se, da pažljivo slušam profesora, ali bol koji sam u želudcu osjećala zbog gladi, bio je jači. Bilo mi je muka. Grčevito sam se borila da to niko ne primjeti. U kući nije bilo ničega, baš ničega što bih mogla ponijeti za užinu.

Za vrijeme školskog odmora, u pauzi za užinu, drugarici pored mene, koja je donijela užinu od kuće, rekla sam, da sam doručkovala prije dolaska u školu. Lagala sam.

To je bila moja najbolja drugarica Olja. Znala sam da bi ona rado podijelila svoj sendvič sa mnom, ali čak ni njoj nisam mogla da priznam istinu. Nekad mi se čak činilo da ona osjeća moju nevolju, ali se boji da bi me moglo uvrijediti njeno ispitivanje. Primjetila sam da ponekad nađe neki izgovor da me nečim ponudi.

- Poslala je moja mama kolače, da se počastiš što si mi juče pomogla oko zadatka, – ili - Uzela sam neki novi recept od tetke, za pitu, donijela sam da ocijeniš kakva sam kuharica. Možeš da probaš, mi ne trošimo svinjsku mast, – bila je veoma vješta u iznalaženju tih izgovora.

- Hvala, nije trebalo! – ili – Položila si ispit za kuharicu, pita ti je odlična! – rekla bih joj pretvarajući se da ne znam pravi razlog njenih ponuda. A bilo je puno takvih dana, dana kada sam gotovo po cijeli dan gladovala.

Pravo je čudo kako je stid jači od gladi. Kako su moralne barijere, koje postavimo sami sebi, jače čak i od fizioloških potreba, životnih nagona. I to je zapravo najveći problem gladnih. To da oni, ne samo, de ne traže pomoć od drugih, nego čak kriju svoju nevolju, ko kakvu zaraznu boleštinu. Svoju tešku situaciju, doživljavaju kao svoju krivicu. Nisam sugurna da mogu govoriti u ime svih onih koji su imali te nevolje, ali ja sam to tako vidjela. Mene je to tako peklo. Ne zam čega sam se zapravo bojala, da ću biti odbačena od strane društva, ili da ću tada u njihovim očima, biti manje vrijedna. Kad bolje razmislim, ja u stvari nisam željela da me niko saželjava. Uvjek je moja porodica jedva sastavljala kraj s krajem, i bila sam, zbog toga, puna različitih kompleksa niže vrijednosti. Znala sam da oni nisu ni počemu sposobniji od mene, naprotiv, bila sam među najboljim đacima u odeljenju, možda čak i najbolja, ali sam im zavidjela na modernoj odjeći.

Željela sam da imam raznobojne lakovane cipele, uske, šarene bodiće, patike, školsku torbu. Ja čak nisam imala ni svoju opremu za časove fizičkog, patike i trenerku, već sam jednu te istu dijelila sa sestrom. Na svu sreću, nije se događalo da nam je ona potrebna za isti čas, pa smo je stalno prije početka časa uzimale jedna od druge.

A pitala sam se, kako to da su profesori toliko bezočni i ograničeni. Svi oni koji nisu imali opremu, nisu mogli prisustvovati času, dobijali su neopravdane izostanke. Ja sam znala da ta sirotinja, nisam ja baš bila jedina, ne bi nizašta priznala da zapravo nema novca za opremu. Već bi iznalizili neke druge razloge, kao „zaboravili da donesu“.

I ne samo kad je riječ o tom fizičkom vaspitanju, i za druge časove trebalo je što šta nabaviti, tempere za likovno, pribor za crtanje iz matematike…

Za mene su to sve bile traume, stresovi, kako nabaviti, kako kupiti, gdje pozajmiti?

Kako to da profesori, najčešće fakultetski obrazovani ljudi, nisu vidjeli nešto tako očigledno, sirotinju i nemaštinju. Svi su insistirali na nečemu, pored jedne glavne knjige, trebalo je imati i radne listove, i dodatne čitanke, i kupovati neka mjesečna izdanja listića za vježbanje, i platiti odštampane testove.

Samo smo nas tri, majka, setra i ja znale, kako smo se s mukom dovijale da nas zbog nedostatka pribora ne izbace sa časa. Naporno sam pokušavala da ne strčim od ostalih. Al’ sirotinja se, kažu, ne može sakriti.

Koliko sam puta svoje poderane patike skrivala povlačeći noge ispod klupe, a to je čini mi se još više privlačilo pažnju drugih da ih zagledaju. A ja sam se onda od tih pogleda preznojavala i crvenela. Koliko sam samo suza prolila zbog tih, naizgled sitnica, a za mene životno važnih stvari.

Trčalo je moje društvo, za vrijeme odmora, u ćevabdžinice i prodavnice pored škole, a otuda su se vraćali sa punim rukama lepinja, pljeskavica, sokova i svakvavih đakonija. I ako sam bila gladna, rijetko kad bih uzela nešto čime bi nudili jedni druge pa i mene, sve bojeći se da ne primjete kako gladujem. Nisam, naravno razumjela, da bi oni koji imaju svega u izobilju, zapravo trebali da se stide, što ne pomažu onima koji nemaju.

Opstajanje u tom društvu, za mene je bila noćna mora, osjećala sam da tu ne pripadam, nekad sam čak i pomišljalja da napustim školu, tako bar neću morati da izlazim iz kuće i srećem ljude koji odmjeravaju moju iznošenu izblijedelu odjeću. Tako iskompleksirana i željna svega sem majčine i setrine ljubavi, nisam ni bila naročito zbavna.

Majka je radila kao švalja u jednoj maloj radionici, koja je zbog ekonomske krize, zatvorena. Ostali smo bez ikakvih primanja. Otac je na gradilištu poginuo kada sam imala pet godina. Preživljavali smo od onoga što je majka povremeno uspjevala da zaradi čisteći po kućama. Po nekad bi donijela ponešto za jelo, što bi joj žene kod kojih je radila spakovale da pojede.

I ona se trudila da koliko toliko, sačuva dostojanstvo i da se ne ponizi proseći hranu. Nisam sigurna da li su ljudi oko nas shvatili da gladujemo, jer smo to krile od svakoga. Izbjegavale smo da bilo koga pozovemo u kuću, da bismo se sačuvale od poniženja.

Malo po malo izgubili smo sve prijatelje, koji su nas ranije posjećivali. Često smo se zaključavali u kuću, ne otvarajući nikome, samo zato što nismo imalle ni kahvu da im ponudimo. Ja sam prestala da idem kod svojih školskih drugarica da one ne bi dolazile kod mene, stidjela sam se našeg dotrajalog namještaja, hladne sobe, bede koja je jasno virjela iz svakog ćoška.

Nismo redovno plaćale račune za vodu i stuju, dolazili su službenici da nas opominju, nekoliko puta su nam isključivali struju, dok majka ne bi uspjela da sa velikim naporom, odvajajući od usta sakupi novac da izmiri račune. Zube sam najčešće prala sa malo soli i sode-bikarbone. Rijetko kad smo imale paste za zube. I ja i sestra imale smo već dosta karijesa i propalih zuba jer nismo imale novca za zubara. Zbog toga sam, i u rijetkim trenutcima sreće svoj osmjeh pokrivala rukom ili iskompleksirano okretala glavu od ljudi sa kojima sam razgovarala. Sugurno su primjećivali to moje čudno ponašanje, ali nisu razumjeli odakle dolazi, nisu ni pitali. Najlakše im je bilo da me ocijene kao „otkačenu“, „izgubljenu“ i slično.

Postalo mi je jasno odakle potiču oni ljudi koji spavaju po ulicama i parkovima, ne mareći za svoju spoljašnost niti za to šta će drugi misliti o njima. Njihova potreba da nečim nahrane gladne stomake, postajala im je jedina aktivnost. Stalan bol koji su osjećali u gladnom stomaku potpuno ih je paralisao. Odustajali bi od pokušaja da bilo šta promjene, bilo šta pokušaju, savijali su se malo po malo, postajali sve niži, bjedniji… Uplašila bih se od takvih misli, bojeći se da to nije put namjenjen nama trijema.

Viđala sam kako ljudi u velikim providnim kesama nose slatkiše, voće, sokove… Gledala sam u te kese kao da je riječ o najnedostižnijim stvarima. Za mene su one to i bile. Nisam nikako shvatala kako to da pored toliko hrane oko nas, mi ipak gladujemo.

Prolazila sam pored radnji ispred kojih je bilo izloženo toliko najrazličitijih namirnica. Nisam čak ni znala šta je zapravo u toj privlačnoj ambalaži. Nisam naravno nikada pokušavala da nešto ukradem. Možda bi mi dali da sam tražila, al’ nisam mogla od stida. Sjenica je mali grad i svi se međusobno poznaju, nisam željela da ljudi znaju da nemamo ni za hranu.

I uopšte, ljudi koji su živjeli oko nas nisu oskudjevali, neki su čak imali i za tafru. Bilo mi je besmisleno to što su pojedinci na seoskim vašarima, po sto i više eura plaćali sviračima da odsviraju jedno kolo, kako bi svijet vidio da oni to mogu da plate. Neki su opet vozili skupe automobile, nosili i po nekoliko kilograma zlatnog nakita na sebi. A sve u želji da izazovu divljenje drugih.

Viđala sam kako ispred mesara dolaze hladnajče pune mesa, pršute… Jedino meso koje se kod nas u kući kuhalo bilo je kurbansko. Mi smo se zaista radovale Bajramu. Mnogi su tada donosili vitrove jer je majka povremeno klanjala. Dobili bismo tada i brašna i još po nešto, jer su se valjda, jedino tih dana ljudi sjećali svoje obaveze da pomognu sirotinji. Sasvim sam sigurna da su, pomažući nama, sticali sevap, jer mi smo zaista bili muftačni.

Majka je kurbansko meso sekla na sitne komadiće, da nam što duže traje. Kako je bio olakšavajući taj osjećaj sigurnosti, bar na kratko, znale smo da imamo za naredni obrok. Nisam mogla a da ne pomislim kako je pronicljivo, ispravno i plemenito postavljena ta obaveza u islamu. Čak i onda kada to sami nisu nalazili za potrebno, ljudi su, bojeći se Allaha, bar tih dana pomagali sirotinji.

I na televiziji je svuda bilo hrane, u reklamama, na bogatim trpezama. Uhvatila bih sebe kako gutam pljuvačku dok gledam reklamu za čokoladu ili jogurt. Pomišljala sam da bi trebalo zabraniti takve reklame. Ne rijetko su različiti političari obećavali nekakvu pomoć „za najugroženije“, gledali smo na televiziji porodice koje su od države ili nekih organizacija dobijale pomoć u hrani, odjeći ili nečem drugom. Slušala sam o nekakvim „strategijama za smanjenje siromaštva“, o sredstvima koja su donirali ovi ili oni ljudi, za gladne. Dugo sam očekivala da takva nekakva pomoć, nekim putem dođe do nas, a onda sam shvatila da smo mi zaboravljene, da je ovaj grad zaboravljen, i da je sve to zapravo samo ono, što je naš narod pametno nazvao „šarenom lažom“. Oni su se, onako zadrigli i raskošno obučeni usuđivali da govore o gladi. Za njih je to zapravo samo bila tema pogodna za uvježbavanje govorničkih vještina, što ih je više kamera pratilo, to je njihova priča bila pompeznija. Brzo sam to shvatila i nisam se više nadala njihovoj pomoći.

Za nas niko nije mario. To je bila istina.

Nebično su me nervirale priče o dijetama za gojazne, toliko je bilo čajeva, tableta, različitih sprava, ne bi li se oni, koji su živjeli u izobilju,oslobodili viška kilograma dobijenih halapljivim, prekomjernim žderanjem. A tek čitave emisije posvećene pravilnoj ishrani, pa da li je zdravije hraniti se ovako ili onako, pa kakva je njega potrebna za kosu, a kakva za nokte… I koliko je mlijeka dnevno potrebno popiti, ili koliko voća pojesti. Neukusno namiškane i uglavnom polupismene estradne zvjezde, čitave sate su provodile pokazujući koliko pari cipela imaju, i kolko novca troše kod frizera. Još gori od njih bili su novinari koji su takvim pričama posvećivali puno pažnje, dok ih je sirotinja mnogo manje interesovala. Tako je bar meni, gladnoj to sve izgledalo.

Imala sam utisak da mi zapravo ne živimo u istom svijetu sa ljudima oko nas, kao da su to dva paralelna dunjaluka. Samo što su oni, svoj način života, javno pokazivali svima, trudeći se da što više ljudi vidi kako su sređene i uređene njihove fasade i ograde, kako se cakle farovi njihovih automobila, i kako su ovog ljeta bili u Egiptu…

A ja sam detalje svog jadnog i bijednog života, krila ko zmija nokte. Nešto zbog gladi a nešto zbog želje da budem neprimjetna, postala sam toliko mršava, gotovo providna.

I zaista najčešće me niko u razredu nije ni primjećivao, niko sem Olje nije mi se obraćao, nisu me pozivali na zabave, nisu me uključivali u razgovore.

Majka se dovijala na razne načine, ponižavala se sakupljajući otpadno drvo, da bismo koliko, toliko mogli da zagrijemo jednu malu sobicu tokom zime. Nismo imali šta da prodamo sem kućice u kojoj smo živjele, a koju je otac za života uspio da nekako napravi. Nismo ni pomišljale da je unovčimo kako bi se prahranile, jer bi nas to, sasvim sigurno, pretvorilo u beskućnike.

Dok je bilo brašna majka je mijesila hljeb, ali bilo je dana kada bismo ostajili i bez tog njimeta za koji su mnogi tvrdili da je jeftin. Majka bi tada pozajmljivaja novac za jedan hljeb, ili bi od ljudi kod kojih je radila donosila nešto za jelo. Bila je potpuno uvehla, žuto-bijelog lica, modrih podočnjaka, uzmorena glađu i napornim radom. Izjedalo ju je iznutra to što nije uspjevala da nam obezbjedi hranu.

I ja i sestra smo, zato, pazile da je nečim drugim ne sekiramo, bile smo poslušne i tihe. Ponekd bih je i slagala da sam doručkovala kod Olje, vidjela sam da bi joj tada laknulo. Koliko sam puta otišla gladna na spavanje, pa bih se onda dugo okretala po krevetu, ne mogavši da zaspim od bola i stomaku. Nismo pred njom pominjale ništa što bi joj dalo do znanja da za nečim čeznemo. Kao da to ona nije znala. Čak i kad smo bile gladne, nismo o tome glasno govorile, pravile smo se kao da je sve u redu. Izgledalo je da nema izlaza iz takve situacije, posla nije bilo, nije se moglo ni zaraditi, ni pozajmiti, nismo htjele ni ukrasti. Kao da smo bile u nekom začarom krugu sirotinje. Brinula sam se za svoju i sestrinu budućnost, znala sam da ne možemo ići na fakultet i ako su nam ocjene bile dobre. Nismo imale ni za hranu, a kamoli za studije. Nije bilo nade da će se nešto popraviti.

Jedno jutro sam za užinu ponijela hljeb koji smo ja i sestra zajedno ispekle, jer je majka morala da radi. Nismo bile naročito dobre u tom poslu, koliko god da smo se brižljivo trudile, hljeb nam je izgoreo sa donje strane. Ipak sam u taj izgorjeli hljeb ubacila jedno parče nekog ustajalog sira, koji je majka donijela od nekud i ponijela ga za užinu.

I ako smo ga nekoliko puta oprale u slanoj vodi, neprijatan i jak miris nije se mogao otjerati iz tog sira.

Sačekala sam da svi izađu iz učionice, da ne vide šta jedem, pa sam onda izvadila malu kesicu sa svojim sendvičem. Jela sam brzo, hitajući dok se ostali nisu vratili. A sve skrivajući prstima i kesom gotovo crnu, tvrdu stranu sendviča. Iako gladna jela sam ga zorom, i dugo valja po ustima. Bio je tvrd, a sir je imao jak, neprijatan miris.
Prva je sa svojim hamburgerom, u učionicu, ušla Nena. Razmažena jedihnica ovdašnjeg direktora jedne banke. Kako je zakoračila u učionicu stavila je ruku na nos i usta, potrčavši da otvori prozor. Shvatila sam šta se događa, bila sam postiđena. Počela sam odmah da pakujem ostatak svoje užine u kesicu.

- Kako možeš to da jedeš, smrdi cijela učionica od tebe! Više mi je mrsko da te gledam takvu pogubljenu. Ko zna šta si to donijela da nas sve potruješ svojim sendvičem! – kreštala je ko sumanuta po učionici da bi svi koji su došli za njom, mogli da je čuju.

Nema potrebe da vam kažem kako sam se osjećala. Zgrčila sam se pokušavajući da se smanjim ko zrnce soli, da me nema. Samo sam ćutala, preznojavala sam se i crvenela od stida. Nisam smogla snage ni da bar izađem do toaleta.

Svi su se tobože hvatali za nos, ili izlazili u hodnjik dok se „ne izluftira“.

- Pa mi smo pre neki dan morali da trpimo tvoj novi nemogući parfem, pa se nismo toliko hvatali za nos. Preteruješ, ja baš volim ovaj miris! – branila me je jedino Olja.

Tek to nisam mogla da izdržim. To me je slomilo, briznula sam u očajan plač. Nikakve riječi utjehe poslije toga nisu pomagale.

Odlučila sam da više ne idem u školu. Zatvorila sam se u sobu, pokrila lice starim poderanim ćebetom. Nisam razgovarala ni sa majkom, ni sa kim. Kako bih uopšte i mogla bilo kome da ispričam šta se dogodilo. I kako da opišem taj sendvič koji sam morala da ponesem!

Tako je bilo najlakše, pobjeći ispod ćebeta, sakriti se od drugih, ćutati. Željela sam da umrem. Bezuspješno sam pokušavala da ne mislim ni o čemu, da satjeram negdje sva osjećanja, da izbrišem poniženje. Ležala sam tako cijelu heftu. Ni majka, ni sestra, ni Olja nisu uspjele da me nateraju da govorim. Nisam čak marila ni za majčine suze. Naizmjenično sam je krivila i saželjevala. Mrzela sam njenu i svoju nemoć. Nisam trebala da se rodim!

Nisam marila ni kad je Oljina majka, inače pažljiva žena u kojoj sam vidjela prijatelja, ušla u moju sobu sa svojom doktorkom i jednom malom djevojčicom. Pomislila sam da će me pregledati, savjetovati, nuditi riječi utjehe. Nisam željela da ih slušam, ni gledam. Pokrila sam se još više ćebetom i samo zatvorila oči.

- Vidi, Olja mi je rekla da odlično znaš engleski jezik. Mojoj ćerkici su potrebni dodatni časovi, želim da ti sa njom vježbaš svakodnevno. Danas sam je, evo dovela, donijele smo njenu knjigu, tu je tekst koji treba da prevede i lekcija iz gramatike koja joj nije jasna. – sve je to doktorka govorila ju jednom dahu, kao da je sve već unaprijed uvježbala.

- Ostavljam vas sada same, moja Zakira je dobra djevojčica, vidječeš. Ona će sjedeti i čekati da skloniš to ćebe sa lica. I da ne zaboravim, ostavljam ti i hiljadu dinara, za današnji čas, toliko plaćam i ostale koji joj pomažu. Ako nisi zadovoljna samo kaži. Ćao! – sve je to govorila doktorka, sasvim sigurna da je ja pažljivo slušam, i ako ničim nisam učestvovala u ovom nesvakidašnjem razgovoru.

Izašle su iz sobe, čula sam kako zatvaraju vrata za sobom. Ali sam isto tako čula i šuškanje papira iznad svoje glave. Provirela sam ispod ćebeta. Sasvim ravnodušno, djevojčica crne kose vezane u kike, listala je svoju knjigu. Bile smo same u sobi.

- Pa, hoćemo li početi? – govorila je kao da je savim normalno to što ja krijem svoje lice.

- Daj da vidim šta ti nije jasno! -, osjećala sam se kao neko ko daje loš primjer djetetu, i radi nešto nedozvoljeno, morala sam da bacim ćebe sa sebe i da se pokrenem.

Prijao mi je osjećaj da sam nekom potrebna, da mogu da budem od koristi, da neko uvažava moje znanje. A i to je bila moja prva zarada. Uzela sam rečnik i dala se na posao. Zaboravila sam na svoje nevolje. Svojski sam se potrudila, objasnila sam djevojčici cijelu lekciju, korak po korak. Otpratila sam je do ogromne kuće u kojoj je živjela. Ušla sam, zatim, u prodavnicu, kupila pastu i dvije četkice za zube, a onda naručila ćevape za majku, sestru i sebe.

Sjele smo sve tri oko sofre i serbes ručale. Preostali novac dala sam mami da ujutru kupi hljeb i mlijeko. A već sljedećeg vikenda zaradiću novu hiljadarku i kupiti čitav džak brašna! Tako ću možda zaraditi i za studije, ići ću od sutra opet u školu.

- Eto, nafaka je u Allaha! – reče majka ustajući sa sofre.

Sanela Halkovic
Skorpija is offline   Reply With Quote
Old 19-05-2013   #7
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default OD SABAHA DO PONOCI

Evo nesto za prezaposlene domacice


OD SABAHA DO PONOĆI



Zvonjava starog sahata nije prestajala, te je Serbesa s mukom otvorila oči. Jedva se ispravi i stade na noge, dotetura se do komode za televizor na kojoj je stajao sat, pritisnu malo dugme i isključi ga. On zanijeme, pokazujući da je od ponoći prošlo pet sati.

Ovako je svakog dana, sem nedjelje, počinjao dan ovoj četrdesetogodišnjoj Sjeničanki.

Najprije raščačka žar u šporetu koji je ostao od sinoć, pa stavi dvoje suhih drva, pristavi vodu za čaj pa ode u kupatilo da se umije i obuče, dok su ostali ukućani spavali.

Zatim krenu da iz ormara vadi odjeću, za muža, najstariju kćerku, srednju, najmalađu.

Odjeću ostavi preko stolica, pazeći da svi imaju i čarape i kaiš. Unese im iz ledenog hodnika zimske jakne i čizme da budu tople kad krenu na posao, u školu i vrtić.

Iz viseće izvadi četiri šolje za čaj u njih ubaci i malo šećera i spusto ih na sto. Donese i cediljku i zdelicu sa čajnim kolutićima, a đugum sa već skuhanim čajem izmače na kraj šporeta, da bude mlak kad se ukućani probude.

Odmah dok nije zaboravila navi sat da opet zvoni u sedam za muža i djecu.

Muž je na posao išao u osam sati kad i djeca u školu i vrtić, a ona je svima otavljala ispeglanu čistu odjeću za taj dan, pazeći da im bude toplo, a i da ispuni zahtjeve djevojčica koje su već volele da budu moderne.

Napravi tri sendviča, dva ubaci u torbe djevojčica koje su išle u školu, a treći smesti u svoju torbicu u koju je nosila makaze i druge sitne alatke za posao. Školske torbe, kese sa patikama za fizičko i blokovima za crtanje kao i ranac za vrtić ostavi na jednu gomilu u predsoblju, kako ih ne bi zaboravili kad krenu.

U šporet ubaci grumen uglja da se vatra ne ugasi, otpi gutlja-dva čaja, pa žurno obuče jaknu i istrča iz kuće. Na brzinu metlom očisti snijeg koji je pao u toku noći, koko bi mogla doć do avliske kapije. Pa pohita ka maloj krojačkoj radionici, koja je srećom bila blizu.

Već u šest sati bila je na svom radnom mjestu. Dok je uključivala šivaću mašinu pozdravi koleginice i razmijeniše po par uobičajenih riječi, pa se udubi u nimalo lak posao.

Posljednjih petnaest dana šili su za izvoz kupaće kostime dobrog kvaliteta. Materijal je bio tako istegljiv i težak za rad, da je sa velikim naoprom i živciranjem uspijevala da sastavi komade.

Na polučasovnoj pauzi koja je počinjala u devet, pojede sendvič iz torbice, popi malo vode, uhvati i malo šale sa koleginicama, požališe se jedna drugoj kako neće postići normu sa ovim novim artiklom koji šiju, te kako će malo i zaraditi… Nastavi, zatim da šije.

Tačno u dva sata poslije podne Serbesa isključi mašinu, nezadovoljna brojem komada koje je sašila.

Pohita kući, da vidi šta rade djeca koja su već stigla iz škole.

Već na ulazu zastade da unese i poslaže obuću, opet počisti snijeg koji su djeca sa jakni nanijela u predulaz. Poljubi ćerkice koje su sjedele ispred televizora. Upita jesu li gladne, kako je bilo u školi. Presvuče se pa naloži šporet, skuha sebi kahvu, djeci donese po bananu, iz frižidera izvadi lonac sa pasuljem koji je sinoć skuhala za današnji ručak, izvadi kesicu zaleđenog mljevenog mesa od kojeg htjede da napravi sarmu za sutra…

Dok je pila kahvu pregleda školske sveske, reče im da rade domaće zadatke, a ona ih nadgledaše.

Postavi, zatim sto za ručak i kad joj muž sa ćerkom iz vrtića, u četiri sata popodne dođe kući, sve je bilo spremno za obok. Naravno, ona raspemi sto i opra sudove poslije jela jer su svi drugi bili umorni i htedoše da se odmore.

Ona je taj sat poslije ručka koristila da ode kod komšinice ili majke na kahvu, ili bi otišla do prodavnice po svakodnevne potrepštine… Bilo joj je prosto žao da ga provede spavajući, pa ode do prve komšinice da se malo opusti razgovarajući sa njom.

Kad je došla kući bilo je sedam sati i napolju je već bio pravi mrak. Obari kupus, prebra pirinač, pa savi sarme. Stavi ih na kraj šporeta da se krčkaju, uključu mašinu za veš, pa očisti kupatilo, iznese pepeo iz šporeta, reče mužu da donese drava i uglja iz podruma, što on prigovarajući uradi. Ona zatim oguli jabuke, pa skuha kompot koji su djeca naročito voljela. Zatim očisti frižider, raspremi krevete za spavanje, svima pripremi pidžame, ubaci ugalj u šporet da bi ujutu imala žara. Šerpu skuhanih sarmi smjesti u frižider da ne uskisnu do sutra.

Kad su se svi smestili u krevet, Serbesa pola sata posveti sebi, okupa se i zakači nekoliko viklera na kosu.

Mašina već bijaše oparala veš, te ga prostrije da se suši na mreži, koja je zimi stajala u predulazu.

Priđe zatim do komode, uze sat podesi ga da zvoni u pet. Kad ode u krevet, bješe ponoć.



Sanela Halković
Skorpija is offline   Reply With Quote
Old 20-05-2013   #8
Neznanka
Registrovan
Prijatelj
 
Neznanka's Avatar
 
Join Date: Nov 2009
Posts: 2,726
Default

Mince duso hvala ti .Nadam se da bice jos koja pripovetka od Sanele.
Neznanka is offline   Reply With Quote
Old 22-05-2013   #9
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default BOGATI I ONI DRUGI

sa zadovoljstvom draga moja "Neznanka"
evo jos jedne


BOGATI I ONI DRUGI



Naslonjene na proške drvene ograde, razgovarahu dvije komšinice. Jedna bijaše žena srednjih godina, blagih crta lica, crvene kose pokupljene šnalom. Dok je njena susjetka u poodmaklim godinama, al’ i onome ko je jednom pogleda, jasno je da je to nekada bila prava ljepotica. Sa debelom ogrlicom oko vrata, i sa previše prstenja na rukama pokazivala je svoj materijalni položaj.

Crvenokosa Dženita je bila majka dvoje djece, podstanar, nezaposlena, pa se i žali starijoj komšinici na svoje nedaće:

- Strah me i Enes će ostat bez posla, pričaju da u rudniku imaju viška radnika. Ne znam šta bismo poslije, i ovako jedva sastavljamo kraj s krajem. Uh, dal’ ću ja ikad imat svoju kuću.

- Polako, i ja nekad nisam imala, pa sad nam je, evo, Allah dž.š. dao sve. Juče mi došo Dinko iz Njemačke. Ne znam ni šta je sve donio. I posteljina i peškira, i odjeće. Meni evo opet kupio prsten. Danas otiš'o u prodavnicu pa kupio svega, puni mi frižideri. Raznih sokova, nekakih upakovanih sireva, čitav paket čokolada, gotovih kolača, već mesa, pršute i sudžuka, da ti ne pričam. Eto, kad se on sjetio da mi otud donese i sapune i šampone. Pa kad uđeš u kupatilo, to sve mirom miriše. Ada svašta na svijetu, eto! Stalno kupuje neka nova auta. Kad mi reče da je patike platio sto pedeset evri, ja se skameni. Žao mi što toliko troši. Evo sad opet odoše u Pazar na pijac, da kupuju haljine za vašar. A ne znam gdje više da složim tu odjeću, svi su mi ormari puni, a tek šta je obuće, sve novo a neće da nose, kažu nije moderno…

- E, bogomi je drugačije ko je u inostranstvu. Ovdje plate male, dok platimo kiriju i struju, za hranu malo i ostane. Sebi od odjeće ništa i ne kupujem, nosim ono što imam. A i djeci kupim samo ono što se mora. Sve se nadam doći će bolje vrijeme.

Dok one tako zanešene pričom, jedna svojom mukom, druga hvalisanjem, razgovaraju, prilazi im jedna uboga žena, mlada, sa djetetom pored sebe. Dijete trčkara za njom u nekakim velikim cipelama, koje šklamću za njim. Pocijepani i zakrpljeni prilaze komšinicama koje razgovaraju.

- Udijelite nešto sirotinji, tako vam Bog pomogo, s velike smo daljine došli od ljute nevolje. Djeca mi gladna i bosa. Ni hljeba nemamo kako treba. Smilujte se meni ubogoj, – molećivo s ispruženim dlanom govoraše ženama naslonjenim na ogradu.

- Vidiš kako si mlada, što ne ideš nešto da radiš nego tražiš. I ja bi išla da tražim kad bi mi ko dao. No su mi đeca otišla po Njemačkoj da zarađuju. Samo uzmete po jedno dijete u naručje, pa od kuće do kuće tražite. Prijaviću te ja u policiju što ideš po tuđim avlijama. – oštro siroticu iskritikova žena sa puno prstenja.

- Nemoj tako, grehota je i njenoj se torbi neko raduje, sigurno je negdje čekaju djeca nadajući se da će im šta lijepo isprositi i donijetii, – tiho, da je sirotica ne čuje, veli Dženita svojoj komšinici sa punim frižiderom.

- Sačekaj, sad ću ti ja nešto iznijeti. Hoćete li po jedan komad hljeba i sira, drugo nemam ništa. Daću ti i jedne patike, mom su sinu male, više ih ne nosi, – reče Dženita, ženi s djetetom, sve pazeći da je štogod ne uvrijedi.

- Daj šta bilo, oboje smo gladni! – odgovori joj ova, sve gledajući ženu sa debelom ogrlicom, koja i dalje stajaše naslonjena na ogradu, bojeći se da zaista ne pozove policiju. Jedva dočeka da uzme ono što im Dženita iznese iz kuće, blagosilja je, pogleda obje komšinice, pa reče:

- Ne mijesi pitu onaj ko ima, nego onaj ko je naučio! – i ode.

Sanela Halković
Skorpija is offline   Reply With Quote
Old 25-05-2013   #10
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default

KOME UČI TENDŽE





U maloj čaršiji sa svega nekoliko mahala, koje se pješice obiđu za samo dva- tri sahata, svako, svakog, poznaje. Pa čak i ako se nisu zvanično upoznali, negdje su se bar sreli, na pijaci, roditeljskom sastanku, u nekoj čekaonici… Ako ništa drugo, a ono je neko za nekog čuo jer, taj, radi tu i tu, ili je on otac toga i toga, ili je uradio ono ili ovo…

E, kad’ u takvoj čaršiji na jednoj od četiri džamije, ili na sve četiri, zauči tendže[1], nekom rahmetliji, onda je ono za dušu onoga, kog su svi, na neki način, poznavali. Mahalama se brzo pronese vijest kome tendže uči.

Samo Oči koje iz daleka posmatraju ljude u čaršiji i koje mogu da uđu u njihova srca, znaju da svako, na svoj način sluša i doživljava tendže.

Kada se tog petka, sa sjeničkih džamija, tužno, bogobojažljivo i lijepo, oglasilo tendže, svi su bili u nekakvom poslu. Neki na svojim radnim mjestima, neki na ulici, u školi, dvorištu, u kući…

No, kakvim god poslom zaokupljeni bili, ono je stizalo do svačijeg uha, svačijeg srca i dodirivalo ih na različite načine.

Velike Oči, odlučiše da tog jutra, uđu u sva srca u čaršiji i vide kako je ko doživljavao tendže, šta je ko u tom momentu mislio, osjećao.

Ispred svoje kuće, u malom sokaku, igrahu se dvoje djece. Oni su crvenu loptu dodavali jedno drugom, poskakivali, povremeno se dovikujući. Djevojčica je imala dvije smeđe kike i širok osmjeh, dok je dječak bio sa kačketom na glavi. Kad je do njihovih ušiju stiglo tendže, gotovo da ga nisu ni čuli i dalje su se bezbrižno igrali.

Na građevinskoj skeli u drugoj mahali radila je grupa majstora. Hitali su da što prije dovrše započeti posao kako bi na vrijeme naplatili zarađeni novac i započeli novi posao. Oni su odlično čuli glas sa munara, al’ im se žurilo, nisu imali vremena da podignu ruke i prouče dovu za dušu onom koji je napustio ovaj dunjaluk, te se napraviše da ga ne čuju. Tako im bi lakše.

Mejra, kojoj se prije par godina utopio sin jedihnik bijaše u tom momentu u bašči, braše boraniju. Kad zauči tendže, nju nešto lednu oko srca, podsjeti je na njenu muku, čučnu i podiže ruke te nanijeti dovu najprije za dušu svog sina, a potom još jednu molitvu za onog ko je preselio sa ovog svijeta. Obuze je tuga koja se stalno vraćala ili nije ni odlazila. Ostavi i započeti posao pa sjede pod jabuku te poče da plače. Tako je uvijek kad čuje zvuk salavata sa munare.

Mehmedalija, već onekadrio sjedaše na pragu svoje trošne kuće, bijaše prema suncu okrenuo utrnule i reumom napunjene kosti, a drhtavim rukama držaše šolju toplog čaja, što mu je snaha bila tek donijela. Kad začu tendže, spusti šolju na drveni prag, podiže ruke i prouči Fatihu, nije jasno odredio da li je nanijetio za dušu rahmetlije ili je ustvari učio sam sebi. Bio je već jednom nogom u grobu, star i onekadrio smrti se bojao.

Kad god bi začuo da hodža sa munare uči za nečiju dušu, silno bi se potresao. Pitao se da li je on sljedeći, obuzimala ga je jeza i trudio se da zato što češće bude uz TV, pojačavajući ton do kraja, samo da ne čuje tendže, koje je upozoravalo da je smrt blizu.

Dvije su žene stajale na ulici kad se oglasi hodža, te jedna od njih upita onu drugu

– Ko li je ovo umro?

– Ne znam, al’ čuće se, svaki dan po neko umre, da Bog pomogne, – bio je to tekst, koji su kao naučen, izgovarale kad god bi začule tendže.

Istog momenta, njih dvije nastaviše započetu priču o pripremanju zimnice, ne misleći više o rahmetliji.

Eto, svako je čuo muezinov glas, neko nije mario, neko se uplašio, neko nasekirao… Oni pored čijih je domova smrt nedavno prolazila i dobro ih ujela za srce bili su svjesni kome tendže uči.

Oni oko čijeg se doma smrt nije motala, nisu mnogo marili ni za tendže ni za smrt, vjerujući da se tragedija uvijek događa nekom drugom.

Smeškale se se Oči obilazeći mahale i gledajući kako je koga glas sa munara dodirivao.

Rijetko je ko shvaćao da se tendže ne uči ni ovom ni onom rahmetliji, ono uči svima nama!


[1] Tendže, salavat uči (melodičnim glasom izgovara) muezin sa munare rahmetliji (preminuloj osobi). Poslije tendže muezin glasno dvaput saopšti ime, ime oca i prezime preminule osobe. Još se saopšti i kada će se i gdje kopati preminula osoba.




Sanela Halković
Skorpija is offline   Reply With Quote
Old 11-07-2013   #11
Skorpija
Registrovan
Domaćin
 
Skorpija's Avatar
 
Join Date: May 2008
Location: Landskrona
Posts: 10,158
Default JAMA

Pripovetku "Jama" Sanela je posvetila zrtvama srebrenickog genocida.
"Nek se nikom vise ne dogodi, jer veliki je bosnjacka bol!"

JAMA



Četrnaest godina čekam svoju dženazu. Danas je taj dan. Jedanaesti juli u Potočarima. Od kada me dušmanin ubio, i moju glavu i dušu odvojio od tijela, samo sam čekao ovaj dan. Svi koji su sa mnom u jami ležali, čekali su isto što i ja. Nazivali smo ga prosto „Dan povratka kući“.

Dugo smo čekali da jama u koju smo bačeni bude pronađena, otkrivena. Godinama su naša unakažena tijela ležala jedna preko drugih. Polomljeni udovi, odsječeni prsti, ruke žicom vezane na leđima. Pa onda duboko u zemlju zatrpani. A naše duše izdigle su se iznad svega toga i k’o ptice na grani, slobodne, posmatrale ta trupla.

U toj jami bilo nas je tačno pet stotina trideset i četvoro. Najmlađi među nama, imali su po četrnaest godina tog dana kad su njihova tijela ubijena i bačena u jamu, najstariji je proživio čitavo stoljeće prije nego što je ubijen. I zapamtio je još mnoge ratove i dušmane. Al’, kako je sam govorio, takve katile i bezdušnike, kao što su ovi, koji su nas bacili u jamu, još nije sreo.

Pričali smo o svemu i svačemu. Zamislite samo šta se sve može ispričati za četrnaest godina čekanja. Poznavali smo jedni druge, onako kako se poznaju cimeri u studentskim domovima, ili radnici u barakama, koji po cijeli dan provode zajedno, najprije na gradilištu, pa onda u menzi, i na kraju spavaju krevet pored kreveta. Svi bi već mogli pomisliti, kako smo za tih četrnaest godina ispričali sve jedni drugima, i kako se nema šta više pričati. Al’ mi smo uvijek nalazili nove riječi, iz sjećanja vadili nove stranice.

Svi smo već znali kakvu je boju kose imala ćerka jednog pekara, i kakve je uštipke pekla majka jednog gimanzijalca, i kakvu je šarenu bašču imao jedan usamljenik. Sjećali smo se svojih najmilijih, pričali o svojim profesijama, zanatima, kućama, omiljenim knjigama, filmovima, željama…Nekad smo se sjećali behara, ili mirisa srebreničke čaršije uz Ramazan, nekad bi neko poželio da na licu osjeti kišne kapi. Svjetlost i sunčevi zraci za nas su bili nedostižni, toliko da se nismo usuđuvali ni pominjati ih, već smo tamu ove jame svojim saborom i svojim riječima, činili manje strašnom. Znali smo da je jedan molekularni biolog, koji je bio među nama, namjeravao napraviti napitak vječnog života, ali su ga dušmani, eto prduhitrili.

Svi smo mi prije rata imali svoje planove i činilo nam se da ćemo u životu mnogo toga postići. Jedan automehaničar je baš planirao da proširi svoju radionicu, i da zaposli još dva radnika. Jedan student je već bio došao do diplomskog ispita i odlično je govorio engleski jezik. Radnici fabrike akumulatora, a bilo ih je nekoliko među nama, mislili su da će se baš u toj fabrici penzionisati. Gimnazijalci su govorili o tome šta su željeli da studiraju, jednom od njih je ostala ne objavljena zbirka pjesama…Toliko planova i nauma, a sve zaustavljeno u jednom danu.

Po nekad bismo pričali o putovanjima, dalekim zemljama. Oni koji su putovali, prisjećali su se gotovo svih detalja nekih drugih krajeva. A ako u obzir uzmemo strahote, koje su se dešavale u našoj Bosni, i uopšte u bivšoj Jugoslaviji, sve te druge zemlje, o kojima smo govorili, doživljali smo kao utočište. Ne za nas, znali smo da za nas nema više života na zemlji, već za naše koji su ostali gore.

Svaki komadić jadranske obale opisivan je pažljivo, gotovo da smo mogli čuti kako talasi udaraju o stenje, i osjetiti miris mlijeka za sunčanje. Znali smo kako do detalja izgledaju bogate evropske države, o kojima su govorili oni koji su tamo bili na „privremenom radu“. Za nas je bilo neshvatljivo da neka država nije nikada ratovala. Za nas koji smo živjeli u zemlji, u kojoj je bar svakih pedeset godina buktao nekakv rat. Najsvirepiji ratovi vođeni su baš ovdje, i baš ovdje je narod umirao na najužasniji način.

Slušali smo jednog švercera koji je često putovao u Isanbul za robu koju je ovdje prodavao na pijaci. On nam je detaljno opisivao tamošnje dućane, i jela začinjena jakim začinima. Tamo, kaže, čovjek, može kupiti sve što poželi, ili gotovo sve. Jer mir koji je nama tako potreban, mogli smo dobiti samo na dan naše dženaze uz dove i suze naših najbližih, a to se nije moglo kupiti čak ni u Istanbulu.

Pričao nam je jedan zlatar, kako je u Skoplju, gdje je učio zanat, upoznao tako vješte majstore koji bi od zlata mogli i Sunce napraviti. Ali ni oni ne bi mogli napraviti ono što smo mi čekali.

Pjesnik čija je zbirka ostala ne objavljena, toliko je puta govorio glasno svoje stihove, da smo ih gotovo sve naučili napamet.

Prisjećali smo se i pjesama koje smo voljeli. U jami je bilo svih generacija i svi su mislili da je najbolja muzika baš ona koju su oni slušali. Za mnoge je Safet Isović bio neprikosnoven. Bio je među nama jedan bubnjar, koji je sve pjesme Elvisa Prislija znao napamet. I tvrdio je da niko ne pjeva kao taj kralj rokenrola.

I hrana je bila naša česta tema. Jedan buregdžija je pričao kako su njegove ruke od tijesta umjele napraviti sve što čovjek poželi. On je i po čitav sahat mogao bacati tijesto u vazduhu, s ruke na ruku, dok ne bi postalo dovoljno tanko, za bosanski burek.

A gimnazijalac se sjećao kako je njegova majka pravila uštipke žute kao Sunce i meke kao sunđer, pa ih posipala vanilin šećerom, tako da je cijela ulica mirisala.

Jedan je pekar pričao kako bi za svaku ramazansku pitaljku, koju je ubacivao u pećnicu najprije izgovarao bismillahi- rahmanirahim, i kako je po mirisu hljeba tačno mogao procijeniti da li je dovoljno pečen.

Bio je sa nama jedan stolar, koji je, kaže napravio tačno devedeset dvije kolijevke, a svaka je imala različite šare. Pravio je on i sve drugo što se od drveta dalo napraviti, ali je kolijevke, što su ličile, malo na gnijezda, a malo na ljuljaške, najradije pravio. Kad god bi čuo da je neko od njegovih rođaka, komšija, prijatelja ili ljudi koje je poznavao iz čaršije, dobio dijete, hitao je da se ponudi da baš on napravi bešiku za novorođenče. Svaku je od njih, najprije bojio u zeleno, a onda različito ukrašavao, nekad je na njima crtao rode, nekad po koji cvijet ili čak otvorenu knjigu..Crtao je one simbole za koje je vjerovao da donose zdravlje, sreću i nafaku. Namjeravao je da napravi malo jubilarno slavlje, kada završi svoju stotu kolijevku.

Taksista je pričao o tome kako su ljudi, koje je godinama vozio, bili potpuno različite prirode, i kako je zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu mogao, već po crtama lica, procijeniti ko je kakve naravi. Ljudi tankih stisnutih usana i suvog lica, najčešće su bili nestrpljivi, žalili se na vlast, na život, na šefove i komšije. Oni koji su imali meke, opuštene crte lica najčešće su bili strpljivi, predusretljivi i raspoloženi za razgovor. Imalo je i onih tajanstvenih koji su izbegavali da kažu bilo šta o sebi i o bilo čemu drugom, takvi su najčešće gledali u stranu i skrivali lice. A on je poštovao želju svakog od njih, razgovarao sa onima koji su to željeli ili okretao glavu od onih koji su skrivali pogled.

Bio je sa nama i profesor mametematike. Volio je da sve u naprijed ispalnira. Gdje i kako i koliko će se zadržati, koliko će novca tačno potrošiti na godišnjem odmoru, čime će se baviti njegove dvije kćerke kada odrastu…

Sasvim jednostavne, svakidašnje stvari, bile naše teme. Imali smo vjeru, planove, proračune, ideje, snagu, volju, znanje, energiju, diplome, radnje, zanate, porodice..A sve je to zaustavila dušmanska ruka u jednom danu.

Za tih četrnaest godina, koliko smo proveli zatrpani u jami, sve smo saznali jedni o drugima. Znali smo ko je koliko siročadi ostavio, ko je bio jedinac..Bilo je među nama i porodica, odnosno dijelova porodica. Nekoliko očeva bilo je ovdje sa sinovima, tri brata ležala su jedan do drugog, komšije ili kolege sa posla, oni koji su se poznavali još iz đačke klupe, bilo je i onih koji se nikad ranije nijesu sreli, pa su se tek ovdje, u jami upoznavali.

A Ja. Ko sam bio ja? Ja sam bio ljekar. Prije nego što sam bio otac i muž, sin i brat, kolega i prijatelj, bio sam najprije građanin ove planete. Imao sam odlično obrazovanje. Studirao sam i usavršavao se u inostranstvu. Govorio sam dva strana jezika, čitao ruske klasike u originalu, igrao fudbal sa kolegama. I uopšte gledano, imao sam jedno široko obrazovanje, i moji pogledi na svijet bili su moderni. Bio sam ateista, cijelog života za sve sam tražio logična rješenja, sve pokušavao objasniti na nučnoj osnovi. Činilo mi se da je sve zapravo jasno, i nisam razumio zašto ljudi vjerovanjem u Boga, pokušavaju objasniti nastanak svijeta i duge prirodne pojave.

Imao sam suprugu, divnu ženu, sina i kćerku, koja je na dan mog ubistva imala gotovo cijelih sedam godina. Sina su dušmani odredili kao odraslog, iako nije imao ni punih četrnaest godina. I ni dan danas nisam siguran, da li bih više volio da je bio zajedno sa mnom na ovom stratištu, da gledam kako umire i kako se njegovo nježno tijelo štropoštava u jamu, ili je možda bolje što su ga odveli na neko drugo mjesto, smišljeno u dušmanskoj bolesnoj glavi, da postane mjesto smrti mnogih, i tako mi ostave nadu da je možda uspio da se spasi. Nadao sam se.

Ono što mi je osvetljavalo tamu jame jeste, sjećanje na kćerkine velike plave oči, bila je moja mezimica, moja maza. I kako će oni uopšte bez mene preživjeti gore, pitao sam se stalno.

Ako je neko za sebe mogao reći da je prije rata imao sve, to sam bio ja. Ugledan, dobro plaćen ljekar, ženu koju sam volio, sina koji je bio moja kopija, ćerku sa najlepšim očima.

Putovali smo svuda. Imao sam prijatelje svuda po svijetu. Bio sam praktičan i uživao u životu. Pa uprkos znanju koje sam posjedovao, nisam sebi uspjevao objasniti zašto se ovakve stvari događaju. Kako je taj isti svijet, koji sam ja doživljavao kao dio sebe, mogao biti ravnodušan prema ovakvom zločinu, i skrštenih ruku gledati kako jedan evropski narod, na kraju dvadesetog vijeka, strada na najužasniji način. Kako je moguće da svi moji prijatelji, ugledni svjetski intelektualci ne čine ništa ili, možda ne mogu ništa učiniti, da zaustave ovakve zločine.

I kako to da intelektualci i tobožnji humanisti u dušmanskim redovima čine to što čine, pozivajući se na patriotizam.

Dobro sam poznavao, ili bar mislio da poznajem psihologiju ljudi, al’ dugo nisam mogao da shvatim kako čovjek može biti toliko žedan krvi, pun mržnje, mali, ograničen, bezdušan, katil.

Možete li samo zamisliti beznađe čovjeka koji ne može zaštiti svoju porodicu. Možete li samo zamisliti ponor majki od kojih su odvodili djecu. Možete li zamisliti užas ovakvog zločina, i čovjeka u čijoj se bolesnoj glavi rodila misao da jedan cio grad može izbrisati.

Na ivici jame u koju su bacali naša ubijena tijela, bilo je desetak takvih katila, dželata, naoružanih svim i svačim. Najprije sam bio izbezumljen od staha i užasa. Gladao sam kako ubijaju djecu, starce, žene, kako se čak šale na naš račun. Čuo sam vrisku, plač, pucnje, psovke, uvrede. Pogledah dole prema jami, gdje su ležala tijela jedna preko drugih, pogled mi, onda, odluta na brežuljak iznad nje. Shvatih da u stvari niko od njih nije mrtav. Svi su oni i dalje stajali gledjući u svoja tijela. Niko od dušmana to nije vidio. Ali su, svi koji su čekali red, bilo mi je to sasvim jasno, mogli vidjeti kako se sa onog brežuljka zadovoljne duše ubijenih, čak smješkaju. Najprije sam, dok sam čekao svoj red pomislio da ja to, od samog staraha, umišljam. Poslije nekoliko minuta razmišljanja, gledanja, provjeravanja, utvrdih da je zaista tako. To je bila istina, ma koliko se ona kosila sa naučnim saznanjima koja sam imao.

U kakvoj sam ja zabludi godinama bio, ateista! Sada je to bilo smiješno. I kako bi nauka mogla objasniti ovako nešto. To saznanje me učini mirnim, čak oduševljenim. Sasvim sam mirno sačekao svoj red, posmatrajući dušmane kako uživaju misleći da su oni, ti koji odlučuju o životu i smrti. Kako su smiješno ograničeni. I ko su oni?

To su, procijenio sam ih, čim sam se malo smirio, oni koji su nezadovoljni sobom, oni koji ništa od svog života nisu mogli napraviti, poluretardirani, polupismeni, iskrivljenog viđenja. Spremni za malo novca i nešto ratnog plijena u zlatu, ubijati ljude nekoliko dana, bez prestanka.

U zabludi su svi koji misle da smo tamo ubijeni.

A ja sam, eto, petnaestak minuta prije smrti postao vjernik. Pitao sam se da li bih, da nije bilo ovako kako jeste, do kraja života bio ateista i tako umro. Vratio sam se vjeri svog baba i đeda. Nadao sam se da nije kasno, petnaest minuta prije smrti.

Mi u jami, imali smo sasvim skromne želje, željeli smo dženazu po običaju, sa suzama i dovom, željeli smo još jedan susret sa našima, željeli smo da naše kosti govore o dušmanu, o zločinu.

Eto, čekali i dočekali!

Danas je „Dan povratka kući“. Naša su tijela zavijena u zeleno, jedno do drugog, poslagani u kamionu. Isto smo tako kamionom i odvedeni onog dana. Nisam očekivao, ni izbliza, da će toliko svijeta biti na našoj đženazi. Tolika poljana, a opet je na njoj jedva bilo mjesta za sve koji su došli da nas dočekaju. Svi koji su u svijetu nešto značili, i svi koji su saosjećali sa nama i našim porodicama, bili su tu!

Velika zelena poljana pretvorena je u groblje. Groblje onih čija je jedina krivica bila to što su živjeli u gradu koji je dušman želio za sebe. Nišan do nišana, ime do imena. Bijeli mermerni spomenici zanavjek će podsjećati na nas. Nikad nisam vidio toliko groblje. Pomislih da bi se Bosna mogla zvati zemljom mezarja, onako kako se Holandija zove zemljom lala.

Kako se neobičnim mislima čovjek bavi u bitnim momentima života. Zamislite taj paradoks. Da smo umrli prirodnom smrću, od bolesti ili od starosti, jedino bi naši najbliži primjetili naš odlazak. Ovako je cijeli svijet brojio naša imena, dolazio na naše dženaze ko na hodočašće. Svi su prstom upirali u dušmana, žigosali ga najsramnijim žigom. Svaka ovakva dženaza je njegov novi poraz, poraz politike genocida.

Ja sam današnji dan doživljavao kao kaznu za zločin i nagradu za nas ubijene. Ne mogu sa sigurnošću reći da su to osjećali i svi oni koji su tamu jame, tako dugo, dijeli sa mnom.

Ali za mene to je bilo ostvarenje onoga što sam, čekajući u jami, priželjkivao. Čak su i slabe kišne kape, koje smo u onoj jami toliko željeli pokvasile naše zeleno ruho. Bio je tu i veliki ćilim sa našim imenima, istakan rukama, u noćima čekanja, traženja, nadanja.

Pored mezara sa brojem koji je sada obilježavao mene, umjesto imena, stajale su dvije žene. Svih ovih četrnaest godina pitao sam se hoće li doći, jesu li žive. Sina nisam vidio. Obje su na glavama nosile bijele mahrame. Prilazio sam blizu njih, mogao sam osjetiti i kako mirišu, al’ one me nisu vidjele. Podizao sam dlanove prema njihovom licu, nisam mogao osjetiti toplinu njihove kože. Osjećao sam snažnu želju da olakšam njihovu tugu, da im budem utjeha. Hm, utjeha! Ima li utejehe za majke, za sjestre, za tolika siročad Srebrenice? I Sunce plače nad njihovom sudbinom. Ima li rijeći i stavri koje bi mogle biti utjeha? Ima li tuge slične ovoj?

Plakale su nad zelenom svilom, ispod koje su bile moje tri kosti. Samo su njih pronašli.

Kako sam želio da ih pomilujem, da ih zagrlim, ali avaj. Velike plave oči moje kćerke, sada već odrasle žene bile su uprte u bijeli papir sa kog je čitala riječi posvjećene nama koji se u sanducima kući vraćamo. Čitala je pred mikrofonom, glasno, po čitavoj poljani zvonio je njen glas. Nisam mogao zaustaviti suze ponosa. Prepoznao sam u njenim stihovima svoje misli, u njenim drhtajima svoje brige.

Postao sam svjestan trenutaka koje sam propustio, njen polazak u školu, prve petice, prve recitacije. Danas je ona bila pravi pjesnik, i ja sam znao da pjeva meni. Znala je da se vraćamo.



Vratio se sin, iza oca ga nose.

Brata iza brata nose.

Tri brata jedan za drugim idu, i amiđža za njima.

Zelenom svilom ogrnuti, zlatnom trakom okićeni.

Ko borovi u gori, zeleni. A borovi nijesu, granje ne šire!

Čudne li družine, aman!

Ni svatovi nijesu, ne pjevaju. Prati ih samo plač i dova.

U kamionima odvedeni, kamionom kući vraćeni.

Avaz ne puštaju, darove ne nose,

ruke ne šire majkama svojim, ni sjestrama,

ni hanumama, ni djeci svojoj.

Čudne li družine, aman!

Ne hode, a vratili se kući.

Mehmed i Nusret i Džemo i Senad…

1975, 1951, 1968, 1936…

Ni o dušmanu ništa ne zbore.

O njemu zbore mezarja,

o njemu zbore godišta ubijene djece, ubijene mladosti.

U njega prstom upire svijet.

Ni o doživljenim strahotama ne zbore.

O njima govori žica i metak iz jama,

polomljeni udovi, glave odvojene od tijela,

rasuti zubi, odsječeni prsti.

No, ništa ne može zaustavit istinu,

Danas je, eto dan povratka,

dan susreta i rastanka.

Danas se naši na tabutima vraćaju!



Dušmanin nam, naravno, nije mogao uzeti dušu, ali nam je uzeo godine, trenutke sreće, koju osjeća roditelj, gledajući kako mu djeca rastu, trenutke svakodnevnih sitnih zadovoljstava. Uskratio nam je pravo da ih gledamo na školskim priredbama, da slušamo kako u hiru puberteta ljutito lupaju vratima. Nisam bio ni na jednoj školskoj utakmici. Nisam slušao o njihovim simpatijama, razredni starešina mi nije upućivao pozive za razgovor, nisam ih ispraćao na đačke ekskurzije. Nisam uspio da im saopštim važne životne lekcije. Mnogo toga sam propustio. Nisam majku spustio u mezar, nisam bratskom sinu na šenluk išao…

Tolike godine ukrao nam dušman!

No, vjerovao sam da se iz svake nesreće, iz svake tuge i nevolje može izvući nešto dobro. Zato sam odlučio da iz ovog trenutka, ponesem dovoljno sreće za cijelu vječnost koja je predamnom. Njen glas mi se uvlačio pod kožu, radost i tuga oblivele su me naizmjenično. Njen glas je izazivao suze u očuma onih koji su po poljani nepomično stajali.

Možete li zamisliti moju sreću, moj ponos i moju tugu bez kraja!

Možda je baš očeva i bratovljeva smrt, u njoj probudila pjesnika. Možda je pjesma za nju jedina utjeha, možda se nada da ćemo je čuti. Možda će joj ona nadokanaditi sve izgubljene trenutke radosti ili nas pjesmom prosto traži. Il’ možda pjesmom tješi majku, siroticu, što su joj dušmani od srca otrgli sina i muža.

Tu, po poljani tražio sam i sina, nije ga bilo ni među živima, niti je njegovog imena bilo na bijelom kamenu među dugačkim redovima, među širokim vrstama.

On je negdje u nekoj dubokoj jami još uvjek čekao Dan povratka kući, isto onako kako sam ja čekao svih ovih godina.

Za sve one koji su u jamama čekali da budu pronađeni, ljudi koji su tragali za njima, bili su jedina nada. I to je zapravo naša pobjeda nad dušmanom, to da uvjek ostaju oni koji tragaju, oni koji traže pravdu, traže osudu za dušmana. Oni koji se neće zaustaviti dok sve nas ne vrate kući.

Kažu da svako zaslužuje da ima mezar. A ja sam eto, na dan moje smrti, sreo ljude, dželate, koji ne zaslužuju čak ni to!
Skorpija is offline   Reply With Quote
Reply

Bookmarks

Tags
halkovic, jama, sanela, sinanovic


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools Search this Thread
Search this Thread:

Advanced Search
Rate This Thread
Rate This Thread:

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Forum Jump


All times are GMT +2. The time now is 17:27. Powered by vBulletin® Version 3.8.7
Copyright ©2000 - 2019, vBulletin Solutions, Inc. www.SJENICA.com






Prijatelji sajta:
Parovi rijaliti uzivo - FOLKOTEKA.com - SJENICA.net - Freestring - FOLKOTEKA.org - Sve o pametnim telefonima - Besplatni mali Oglasi - MixoTeka.org - Tekstovi pesama - Najbolji domaci recepti - FOLKOTEKIN forum - Restoran SREM (Novi Beograd)