SJENICA.com forum


If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above. You may have to register before you can post: click the register link above to proceed. To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.



Ljubav i ...još po nešto ...ne postoji ljepša stvar na ovom svijetu... Love is like snow...

Reply
Old 28-05-2009   #1
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default Ljubavne price...

Dohvatio sam zvijezdu nad Dinarom

Dan se probudio prije mene. Iznenadjujuca svjezina usetala se kroz sirom otvorena vrata i prozor moje sobe na prvom spratu hotela Lei gore na putu za Paltinis. A Paltinis je izvanredna ljepota. Ona koju možda samo slucajno možes sresti prolazeci nepoznatim prostorima jos manje poznatih zemalja sa svojim beskrajno dugim i lijepim ski stazama koje su sada vec podobro obrasle zelenom travom, mnogobrojnim hotelima smjestenim dole u kotlini, velikom broju malih lijepo uredjenih kafica i prodavnica suvenira.
Mrzovoljno sam se onako go kakav vec spavam u hotelima okrenuo odgurnuvsi i ono malo pokrivaca koji je bio na meni. Opruzen cijelom svojom duzinom koja je nesto duza od kreveta posmatrao sam vrhove susjednih borova koji su bili prve i jedine komsije. Prelijep prizor, pogotovo za jutarnje budjenje. Osjecao sam i lagano peckanje svuda po tijelu. Crvenilo po skoro cijelom tijelu je prelazilo u onu tamnu boju kakva za ovo doba godine i nije bas uobicajena, ali ako prethodno nekoliko dana boravis gore na vrhovima planine ta boja mu dodje nesto sasvim normalno jer na planinama se ionako brze pocrni.
Bio sam zadovoljan i potpuno opusten.
Ostalo je jos nesto vise od sat vremena do dorucka. Tako smo sinoc po odlasku na spavanje dogovorili. Naci se na dorucku u restoranu dole skoro pa u podzemlju ili jedan sprat nize od nivoa recepcije. Ona je spavala u sobi 28, moja je bila 30 a kolega je bio u sobi 31.
Juce smo imali naporan dan i svi smo jedva cekali da poslije sinocnje vecere dograbimo kljuceve soba i jedni drugima poželimo ono kratko laku noc.Uz sve to poslovi koje vec radimo ponekad znaju krenuti i u nezeljenom pravcu pa to iziskuje od svih nas onu vrstu angazovanja koja u covjeku ostavlja dozu nemira ma kako da neki problem rijesite. Na kraju krajeva ovo je velika zemlja a nasi poslovi su sa velikim trgovackim lancem sto cijeloj prici uvjek daje jos i dodatnu dozu nekih nepisanoh obaveza ili opreznosti.
Upalio sam TV i pokusao pronaci kanal na kome cu moci nesto od onoga sto se prica i razumjeti. Uzalud sam listao i taman kada sam pomislio da trebam odustati cujem nesto sto mi zazvuca sasvim poznato a na ekranu je bila scena nekog lovca u nekoj ruskoj stepi.
Dersu Uzala, pomislih, citao sam to jako davno u originalu na Ruskom posto je u to vreijeme tamo preko puta Ekonomskog u Sarajevu bila super opremljena knjizara u kojoj sam se zaista i nakupovao i nacitao dobrih ruskih originala .
TV Kijev stajalo je u desnom gornjem uglu ekrana a upravo je isla reklama za film koji ce biti prikazan veceras.
Opruzen potrbuske sa rukama ukrstenim ispod brade pokusao sam ne gledajuci razumjeti sve o cemu se na TV pricalo. Uspjevalo mi je i bio sam zaista zadovoljan.
Razmisljao sam o vremenu koje sam živio u Sarajevu za vrijeme studiranja, o vremenu u kojem sam znao napraviti nekoliko krugova trojkom onako iz cista mira, o vremenu u kojem sam volio mnogo djevojaka, Mirjanu, Miladu, Nadu, Edinu, Sandru, Jasminu, Selmu, Zrinku, Editu,…o vremenu kada sam promasio kos u poslednjem sekundu i kada mi je pola dvorane ybalo majku, o vremenu kada sam sakupljajuci becarce i napjeve od raje iz studenstskih domova u Nedzaricima, na Bjelavama i onog malog Valtera na Vracama, sakupljao, zapisivao i slao u ondasnji Zadrugar koji je sve to objavljivao i placao mi lijep honorar na moj racun u Jugobanci na Grbavici.
Iznenada sam osjetio samo njezan dodir usana na desnoj strani mojih vec dobro preplanulih ledja. Okrenuo sam se i ugledao nju kako svlaci neki blijedoplavi brushalter i baca ga na pod. Peskir koji je imala oko kukova je samo raspustila i ostala kao od majke rodjena.
Malo je reci da je bila lijepa. Preplanula slicno meni ali ne posvuda. Ta bjelina koje se jos moglo nazrijeti izmedju njenih nogu i na grudima joj je prelijepo stajala. Carobno lijepa sa prekrasnom dugom kosom i usnama koje su me uvjek podsjecale na usne onih africkih žena koje lice na nase ali su malo izazovnije, kao u etiopljanki naprimjer, socne, pune...
Otkud tebe ljepotice, upitah onako reda radi.
Pa terasa je zajednicka, zar nisi video, mora se doduse preskociti ta ogradica ali za mene ovako dugonogu to je samo da se prekoraci i ja prekoracila. Naravno da sam prethodno videla da su ti prozori i vrata sirom otvoreni a ionako nigde žive duse nema. Ovde je tako lepo, ovde vreme ne tece a do dorucka imamo jos skoro sat vremena.
Polagano se spustala na mene dok je pricala o tome kako joj je noc bila teska i kako je htjela vec sinoc ili nocas u neko doba nocipreci kod mene ali nije znala da li je sve otvoreno, ...a da sam znala...poljubila me strasno i dugo. Taj osjecaj nikada ne može covjek opisati, tu ljepotu kada dvoje iznenada postanu jedno tamo negdje daleko od ociju cijelog svijeta predajuci se jedno drugome istinski i iz sve snage. Otvorenih ociju smo jedno u drugom gledali strast i slast, i njeznost i grc i onu slatku bol, i taj znoj koji nam se lijepio posvuda i cinio svako mjesto gdje se dodirnemo cvrscim i jednim.
Nekada davno sam bio na Dinari. To je bilo jedan jedini puta u mom zivotu ali sam tu noc na Dinari zapamtio i sjecat cu je se cijelog zivota jer takvu ljepotu covjek naprosto ne može zaboraviti.
I evo sada daleko, sasvim daleko ili bar dovoljno daleko od Dinare u jednom trenutku, kada je ljubav postala toliko snažna ugledao sam te zvijezde nad Dinarom, u vedroj noci one koje su tu na dohvat ruke, i za koje nam se zaista cini da ih možemo dohvatiti.
Zaplovio sam tim beskrajem zeleci da dohvatim nekoliko najsjajnijih zvijezda tu tik nad Dinarom i plovio dugo prelijepim beskrajem nad jos ljepsom planinom i uspio sam dohvatiti jednu od njih, onu najsjajniju. Snažno sam je zagrlio, iz sve snage i potrajalo je to malu vjecnost, sve dok odjednom nisam klonuo od ljepote.
Kako je bilo super, kako si samo snažan, progovorila je, tako sam se opusteno nauzivala i ispraznila sav taj naboj i energiju koja je u meni bila. Nenadmasan si, i drago mi je da smo se imali ovako iznenada.
Iznenada je uvjek najlepse, pricala mi je dok smo stojeci pod toplim tusem skupljali obilnu pjenu i tom pjenom kupali jedno drugoga. Kada je i te pjene nestalo sa nasih tijela rekao sam joj da se spremi za iznenadjenje. Hajde, spremna, rekla je.
Zavrnuo sam slavinu sa toplom vodom do kraja a ledena voda je pojurila svom snagom. Samo je vrisnula kratko i pripila se uz mene. Jao bre ti si lud. Uh kako je supeeeeeeeeer. Ovo nisam nikada dozivjela govorila je dok se grcila cvrsto pripijena uz mene.
Nas dvojica smo koji minut prije 9 sjedili zavaljeni u duboke fotelje u foajeu drugog sprata. Izasla je tacno u 9, obucena u predivan plavi komplet sa suknjom nesto iznad koljena. Svjeza, lijepa i nasmijana prisla nam je i rekla.
Dobro jutro, kako ste spavali.
Super, odgovori moj kolega a ja sam gledajuci kroz prozor jos uvjek razmisljao o onim zvijezdama u onoj nocinad Dinarom i bio siguran da sam onu koju sam pozelio te nocidohvatio. Zaista.
__________________
superbaka is offline   Reply With Quote
Sponsored Links

Old 28-05-2009   #2
Tahirovce
Admin
Domaćin
 
Tahirovce's Avatar
 
Join Date: Oct 2005
Location: Sjenica
Godine: 40
Posts: 30,234
Default

Bako bravo za temu ...
__________________
Pravila postoje da bi ih krsili - Brend postoji da bi ga kopirali !
www.sjenica.com - www.biznisklub.com





Ove moje ruke, zavezane za te, ne daju mi da te ostavim. Bilo gdje da krenem
sa pameti skrenem, mogu samo tebi da se vratim...

Tahirovce is offline   Reply With Quote
Old 30-05-2009   #3
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Sumadija live...

Zasto me tako gledas, upitao sam je danas nesto poslije 2 po podne...
Prijatno sunce skroz neobicno za ovo doba godine je visilo poput zrele kruske nad Sumadijom. Negdje iz komsiluka su dopirali zvuci pjesme „ Tamo gdje je Kraljevo, gdje je Studenica” ... Sumadija live...
Znas, pocela je...
Samo par trenutaka ranije bili smo tako cvrsto jedno da od dvoje niko nikada nebi znao stvoriti jedno kao sto to umemo nas dvoje...kao sto to umes ti...ja naprosto ne znam...ne znam i uvek, vec godinama se pitam od cega si satkan, od cega si stvoren da naprosto ne mogu zamisliti ovaj zivot bez tebe...sta je to u tebi...sta to ostavis u dusi žene...u mojoj dusi...da mi zivot bez tebe bude i u pomisli bezlican...
Ja znam da su te mnoge volele do bola...nastavila je na svom maternjem, meni tako dragom ekavskom...ali to je onaj lep bol...bol od koga srce pozeli da izleti iz grudi i ode negde ... ne znam ni sama kuda...
Ti si tako jednostavan a opet toliko zagonetan, ... ja znam da me volis, znam i osecam svaki tvoj drhtaj, svaku zelju...znam te i poznajem kao retko koja žena...ili mislim da te znam...
Ipak, sve ove godine mi govore ponesto o tebi...govore mi da je ljubav u tebi veliko more u kome se može bezbrizno plivati do beskraja...do onog bola koji sam ti pomenula...to boli...to tako lepo boli...Ne znam ni kako ni zasto...ali te uzasno puno volim...bez tebe...ne...bez tebe niti ide niti bi moglo...bez tebe zivot nebi nikako licio na zivot...ne, nikako ovaj moj zivot bez tebe nebi imao smisla...
Mislila sam da si jedan od onih koji pricaju slatke price dok su tu a kada odu onda su isti kao i sve one bezlicne barabe bez duse i karaktera, hvalisavci i skorojevici.
Vreme je ipak kakav takav sudija i slusam kako te mole da napises neku pricu, neki izvestaj, da opises, da bilo sta uradis kako bi neki casopis uopste mogao da se pojavi na kioscima na vreme sledeceg meseca...a tebi se ne pise ili pise, kako kad...i onda se opet po milioniti puta pitam dali si ti zaista moj...da li moje telo koje si tako snažno ispunjavao sve ove godine pripada tebi...tebi tom istom koga mole neki vazni ljudi da se smiluje i nasvrlja bilo sta...pa da urucis neku tamo nekome tako važnu nagradu, državnu bre...ej ludace...dali sam ja to sretnica ili slucajna prolaznica u tvom zivotu... a ako sam prolaznica...pa ja onda prolazim vec dobar broj godina...i koliko si velik ako toliko dugo pored tebe prolazim...
Juce iz Budimpeste, sutra iz Bukuresta...za koji dan iz Varsave i Milana...pa Ametsrdama, Parisa, Venecije, Kopenhagena...pa ljudi dolaze covece...ludace...dolaze da bi se sastali sa tobom u ovom selu i pricali o nekim vaznim stvarima koje zivot znace a ti tako nonsalantan...povuces par linija na papiru...i tvoje ime ce vec sutra osvanuti u pola Evrope...ti opet najvise volis Niksicko crno...i prstima jesti jagnjetinu ili pastrmku...Boze, ti si cudak...svi dolaze i skoro da ti se klanjaju a ti ... bosanac izbliza...ti volis svilen konac...a Mozart, Heidn,...Na lepom plavom Dunavu...Pa Orf...Carmina Burana...barabo jedna sta ti sve neznas ... Znam da su mnoge plakale...mi žene smo cudne kada volimo...suze nam dodju kao pride uz slast a kamoli strast...
Sjedi, hajde sjedi da pricamo,...zamoilio sam je...
Pa ja pricam, prekide me,...ja pricam ali ti moje price, bas sve moje price napamet znas...i sve moje price se zavrsavaju isto...bez tebe moj zivot ne postoji...ja ne želim ni pomisliti bilo sta bez tebe...ti si vlasnik moje duse...i da znas da moras cuvati tu moju krhku dusu, da, da...krhku poput grane u prolece kada sokovi pocnu da bude sve i vlaznost zamirise iznutra...
Sjecas se ti dragi moj...znam da se dobro sjecas onog Beogradskog januara...
Bulevar Revolucije...preko puta pravnog...treci sprat sa pogledom na Tas...sjecas se ti mojih suza i pahuljica snega poput kukuruznih kokica te daleke godine...sjecas se vjerujem kao sto se i ja sjecam...Bile su to lude godine, ludo vreme, sve je u tim godinama bilo ludo i vreme i ljudi...sve osim nas... Kao da te sada vidim...ozbiljan kao smrt iz prikrajka...a nezan poput samo koji dan starog psica, ma ne psica vec kuceta... Kako si samo bio snažan,...uvek zadrhtim kada se setim tog dana...od cega li si satkan...uvek sam se pitala... kako si samo bio topao...a ni malopre nista i nimalo drugaciji nisi bio ...pa kako ti to uspeva... Milion puta sam pozelela umreti u tvom zagrljaju...znas li ti uopste sta znaci umreti od zelje ze nekim...umreti bre...otici u vecni san...usnuti zauvek...ne znam da li to možes shvatiti, ti takav kakav jesi...Ponekad se bojim da to neces moci shvatiti jer eto ja govorim ekavski...ja samo namerno mogu reci vjetar, mlijeko, bijelo...samo namjerno ...
Onda si otisao nekuda daleko...iznenada i zauvek, mislila sam, nadala se, cekala i plakala...Godinama sam plakala i molila Boga da se pojavis...plakala sam i isplakala reku...veliku reku suza cekajuci te i nadajuci se da ces se odnekud pojaviti...i naisao si...dosao si ponovo u moj zivot i ispunio me srecom...ti i ne umes ženu ispuniti drugacije osim srecom...Boze kada bi mogao shvatiti sta osecam dok ti ovo pricam...
Imala sam te evo i danas, samo koji minut ranije a vec sam te zeljna kao lavica dobrog plena u predvecerje...rastrgnula bih te najradije...pa te ponovo sastavljala i milovala...kidala bi te deo po deo i cuvala pa te krpila i sastavljala da budes opet takav kakav si...i ako uopste neka žena može reci da je imala muskarca potpuno to sam sa sigurnoscu ja...imala sam te uzasno jako, beskrajno puno, do bola snažno...imala a tako te želim kao da te nikada ni probala nisam a kamoli da sam te trosila u tolikim kolicinama...
I jos me pitas zasto te gledam,...sta ti mislis zasto te tako gledam...mangupe moj, ...probisvetu...moja jedina velika ljubavi...ne pravi se lud kada ti je sve kao na dlanu jasno i poznato...
Usne su joj evo i sada kao sto su uvjek bile...mekane i socne poput slatka od sumskih borovnica sa Kopaonika...ekavske ...
Sumadija live...
Autor: Nord - Amsterdam
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 31-05-2009   #4
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Najljepse sise nad Beogradom

Pljusti kao iz kabla, cipele mi mokre, carape mokre, majica mokra, ma mokar do gole koze.
Pomislim u sebi kako je doslo vrijeme da opsujem jer ovo vise nije za izdrzati. Zaustim da lanem onako socno da yebem i kisu i Beograd iako mi je drago kada pada. Ali yebes kisu koja ne pada u more. Niz beogradske padine slivaju se potoci vode a ja kao po kazni gazim uzbrdo prema istocnoj kapiji na Dusanovcu iza koje mi stanuje tetka koja ce valda da mi nadje nesto suvo makar dok se moje rite ne osuse.. Grom sastavi onako muski tu negdje u blizini a jaka svjetlost munje me tek kasnije zaslijepi. Riknut cu pomislih u ovom yebenom gradu koga volim najvise na svijetu, i to od cega vec od groma. Ako me ne pogodi u ovih par stotina metara imat cu veliku srecu jer nisam odmakao ni deset koraka dalje a grom je ponovo pogodio neku omanju kucu pored koje sam prolazio. Vatrena lopta se sjurila niz oluk i zavrsila u majci zemlji.
Ode svijet u piiiip materinu pomislih, nema vise sale. Valja prebrat po lijepim trenutcima proslosti da ne dodjem pred Boga sa problemima i namrgodjen vec sa osmijehom.
Bauljajuci razmisljam kako je lijepo kada pokisnes tako jako ali samo ako ti je kuca blizu da možes brzo da se presvuces. Lijepo je doduse pokisnuti i kada si bos ali kad su cipele mokre yebes kisu i takav ugodjaj. Noga mi se klize niz cipelu a cipela niz padinu.
Umalo da ne padnem jer sprala kisa prljavstinu pa se asfalt klize kao da je premazan nekim masnijim margarinom. Ludom kakav sam odnekud mi pred oci dodje ona scena iz filma Poslednji tango u Parizu kada Marlon Brando uzima margarin i razmazuje ga izmedju Marijinih nogu kao uvod u ono sto ce nedugo zatim ostavljati sve muskarce u kino dvoranama otvorenih ociju.
Postade mi toplije, valda od te scene ili sam vec dobio upalu pluca spa sam to odmah osjetio. Vjetar me na svakom raskrscu tako zestoko opalo da mi se lice zajapurilo.
Ogromna zgradurina koju zovu i istocna kapija je vidim na jos nekih 200 do 300 metara od mene. Taman pomislih kako cu ipak prezivjeti ovu Apokalipsu kad osjetih da me nesto dodirnu sa moje lijeve strane.
Okrenem se i vidim auto kako samo sto me nije nagazio. Stanem i pogledam dok se u istom trenutku otvorise vrata i cuh ostar zenski glas : Upadaj odnijet ce te poplava !
Samo sam se svalio u sjediste dok su mi noge jos bile vani.
Zatvaraaaaaj bre, rekla je dodavsi gas.
Bila je žena od nekih 35. Visoka, onako po beogradski sa ljetnom haljinom bez rukava. Malo sam zadrzao pogled na osrednje dubokom dekolteu u kome su se nazurale bujne grudi. Primjetila je ali nije reagovala vec nastavi:
Jesi li gledao film Kisni covjek, upita me.
Ma nisam yebo te kisni covjek, odvalio sam onako spika.
Zasmijala se kao da se znamo 100 godina.
Ti si lud, rekla je, znala sam da cu pokupit nekog otkacenog.
Odakle si, govoris ijekavski, licanin ili bosanac ?
Dobro da me nisi pitala jesam li Crnogorac, odmjerio sam je.
Ne zezaj, ja sam Milica…
Ja sam Bosanac, nasalih se, i posao sam kod tetke, i mokar sam skroz, cipele su mi mokre, majica mi je mokra, gace su mi mokre, kosa mi je mokra, mokar sam izvana i iznutra, zeno draga vozi me tamo u onu ulicu inace cu odlijepiti u ovom yebenom Beogradu.
Neces ali ako vec i odlepis onda bolje na nekom lepsem mestu u Beogradu od stana tvoje tetke.
Slusaj zeno, za mene u ovom momentu nama nista ljepse od toplog sporeta i suvih gaca
Izlazi kao da se prodera i uskaci u taj ulaz dok se parkiram.
-------------------------------------------------------------
Jutro izgleda ranije ulazi u u Beograd nego u moje selo.
Pogled mi se zalijepi za avion koji tek sto je uzletio u daljini.
Osjetih da sam vrlo visoko, vrlo vrlo visoko jer ono sto sam video kroz prozor sobe se zvalo Beograd ili njegov najveci dio.
Postelja je bila nevjerovatno mekana, izguzvana, topla, bijela poput morske pjene a ja ispod go kao od majke rodjen.
Usla je sa soljicom kafe, onom vecom.
Nije imala na sebi bas nista. Njen hod je licio na hod gažele a njene duge noge su mi dok je sjedala pored mene zamirisale na pokosenu livadu mente na poljima oko Padeja. Svjezina mi je parala misli.
Hajde gutljaj ti pa cu ja, ovo je za oboje.
Ti si nevjerovatan, moj bosanac, znas li da nikada nisam imala bosanca ni za prijatelja niti poznanika, nekako sam vas smatrala otkacenima ali u onom losijem smislu. Dok sam studirala na muzickoj akademiji tamo nije bilo mislim nikoga iz Bosne, a kod nas je opet vladalo neko misljenje da oni koji se ne razumiju u muziku nisu ni vrijedni da se sa njima družis a nedajboze da imas nesto vise.
Tako si mi prijao i tako si me razbio da jedva stojim na nogama.
Kako se osjecas ti ?
Super, vidi molim te jesu li mi se osusile pantalone.
Sve je dragi suvo samo gace nisu.
Zasto, pitao sam je cudno.
E zato sto ces danas nositi moje klipane jer su one tvoje plave od farmerki da ne lice ni na sta.
Ok, prihvatio sam zagrlivsi je.
Svalila se pored mene a onda odjednom ustala i otisla prema prozoru.
Nagnula se samo na trenutak a kada sam je ugledao kako okrenuta ledjima njise kukovima krv mi se sjurila sva na jedno mjesto. Ni ona nije oklijevala.
Bacila se u krevet, na mene i tiho izustaila, uzmime...
Poput sna, letis, odlazis nekuda u beskraj i sve sto vise i dublje ides zelja sve veca.
Munje sijevaju, tijela se grce, Beograd se trese…sve jace i jace a onda sve tise …dok konacno ne progledah i tacno izmedju njenih grudi koje su tako lijepo zaobljene ugledah kako se opet tamo u daljini neki avion dize odlazeci u pravcu sjevera…možda za Amsterdam, London, Stokholm…
Na kom smo spratu upitah,
Dvadesetcetvrti, odgovorila je...zasto pitas ?
Ovo su najljepse sise nad Beogradom, rekoh dok sam polagano grickao njenu desnu bradavicu.
Nasmjesila se grohotom, zagrlila me pa ce:
Moj bosanac, ko bi rekao, veceras u 8 imam koncert na Kolarcevom, hajde dodji, iako znam da vi bosanci ne marite bas za ozbiljnu muziku dodji, na programu je Ravel, možda ti se dopadne….
Kolarac, Ravel, Milica, sve otmeno. Bilo je krcato i puno, dosta žena sa sesirima, poznata lica sa TV ekrana, ...gdje li sam se ja nasao jadan ovako iznenada, sta me snadje i to bas mene iz tamo neke bosanske vuko...ine.
Izuzetno uspjesan koncert Milice R., stoji krupnim slovima u dodatku Kultura u Politici koju listam dok brzi voz sijece sremsku ravnicu na dvoje. Gledajuci je kako se smjeska se sa stranice Politike
osjetih kako nesto prijatno prostruji kroz moje butine, skupih instiktivno noge zatvorih oci i ugledah golu Milicu kako odlazi prema prozoru. Trajalo je to trenutak a kada sam otvorio oci pogled mi zastade na metalnoj plocici ispod prozora u kupeu na kojoj je pisalo
„Ne naginji se kroz prozor”,
a malo ispod u drugom redu
„No pericolloso e sporgersi”
Autor: Nord - Amsterdam
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 01-06-2009   #5
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Oprostajno pismo

Cesto mi se tvoj lik pojavljuje u snu. To andjeosko lice koje i nakon toliko vremena ne mogu izbrisati iz glave, iz srca u kojem si ostao urezan zauvek. Osecam te pod kozom, kao da mi umesto tople krvi ti teces kroz vene, kao da nikad neces nestati!
Uvek se iznova pojavljujes u mom snu na trenutke koji traju poput vecnosti, jer u snovima si tako savrsen, nasa ljubav je savrsena...zelim da to traje zauvek.
Nekoliko trenutaka me preplavljuje osecaj da sam tako zasticena, voljena. Medjutim, ubrzo shvatim da sam u stvarnosti naivna devojka koju si lagao.
Pitam se, kako neko moze povrediti osobu za koju je uvek govorio da je voli i pricao sve price u koje sam poverovala, a bile su samo reci koje ti nisu i nece znaciti bas nista. Verovala sam ti, jer sam bila zaljubljena, a ljubav je uvek slepa.
Ti si to vesto iskoristio. I sada se plasim pomisli da me je izdala osoba koju sam volela najvise od svega, kojoj sam se divila, a tako si me razocarao.
U tvoj zivot je dosla ona koja ti mozda znaci sve, al to nije vazno. Za tebe sam bila samo broj...jedna devojka koja te iskreno i ludo volela. Al tako je to uvek bilo u zivotu. Zaljubljeni su uvek patili, bili ostavljeni, prevareni!
Zasto te ne mogu jednostavno zaboraviti? Ne znam, ne mogu se boriti protiv sebe, svog srca, previse sam slaba. Znam da ovu prazninu koju osecam, koja me svaki put skrsi, polomi sve u meni mozes samo ti ukloniti. Dragi moji mama i tata!
Nemojte se ljutiti sto sam ovo ucinila i nemojte plakati...ovo je bio moj izbor, a vi niste nista krivi. Znam da bi mi sada rekli da razgovaram s vama, no da sam ja to mogla, ne bi bilo ovako kako je, zato samo procitajte pismo.
Ja sam napravila ono sto mi je um nalozio, a srce htjelo jer trpiti vise nije moglo svu onu bol koju su mi zadavali ljudi, ako ih mogu uopce tako nazvati, svojim rijecima i dijelima...
Dok nisam izasla van iz svoje cahure mislila sam kako je svijet jedno predivno mjesto i jedva sam cekala da i ja udem u njega, zauzmem se za sve te ljude koji cine nas svijet.
No onda kada sam izasla u svijet, vidjela sam sto se zapravo dogada vani...ljudi nisu imali nijednu lijepu rijc za druge ljude, trazili su samo kako nekome napakostiti iuvriediti ga...nebom nije letjela sreca, kako sam ocekivala, nego je nebo bilo prekriveno tamnim oblacima mrznje, neljubaznosti, svade....
Umjesto prekrasnih pticica koje bi letjela nebom i razveseljavale me svojim prekrasnim pjevom, cula sam samo teske rijeci. Svaki me dan srce sve vise i vise bolilio, svaki dan sam imala u srcu zabodenih sve vise i vise ostrih maceva koji su razrezali moje srce na tisucu komadice, a ja bez srca vise nisam mogla zivjeti!
Ljudi nisu vise ljudi, sada su zvijeri, opasne zvijeri...i vise se moramo cuvati njih nego pravih zvijeri...
I znam da mi je BOG s razlogom dao ovo tijelo, Bog je imao plan za mene, ali duh u meni je posato nemiran, ovo tijelo mu je postalo tijesno i vise ga nie moglo trpiti, bas kao ni ja, jer mu se mnogo ruznih stvari dogadalo bas zbog tog tijela...
Duh je pozelio izaci...pobjeci...nestati....ispariti...uzivati... .zivjeti....biti slobodan...
Kao i ja....pomogla sam nam oboma.
Vi ste, dragi moji, ljudi...znam da jeste, da ste ljudi bas kao i ja....jer sam svaku ruznu rijec, svako ruzno djelo, svaki ruzni postupak OPROSTILA! Zaboravila...i sad sam sretna, jer sam ucinila sto mi je Bog i nalozio, oprostila.
I znam da ste i vi ljudi, jer ce te, bas kao i ja drugima, oprostiti...
ZAUVIJEK VAS ANDEL KOJI CE VAS PRATITI I GLEDATI KAKO OPRASTATE I VOLITE!
-pisalo je u pismu koje su otvorili roditelji ove povrijedene djevojke kada su je nasli mrtvu u krevetu...plakali su, ali nisu znali zasto...zato sto je vise nema, zato sto je sada napokon sretna ili zato sto nisu nista primjetili i nisu joj mogli pomoci!
Prestanite vrijedati jedni druge, jer nikada ne znate koliko tu drugu osobu zaista povrijedite i ozlijedite je psihicki. Otvorite oci i pazljivo gledajte, jer se mozda i iza najtoplijeg i najveceg osmijeha skriva velika tragedija, tuga i razocaranost...Mi nismo zvijer, mi smo ljudi, stvoreni da volimo...pa zasto onda to i ne radimo??
Proganja me misao da te druga ljubi, ta misao mi neda mira...Iako si me izdao, razocarao zauvek cu te pamtiti kao savrsenu osobu jer si takav u mojim snovima, andjele!
Autorica: Megy
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 02-06-2009   #6
akica_90
°Devojčica°
Prijatelj
 
akica_90's Avatar
 
Join Date: Nov 2007
Location: Sarajevo
Godine: 29
Posts: 2,125
Default

samo zagrljaj

Samoća je bio jedan od osjećaja koji su često prebivali u njenom životu. Rijetki bi rekli kako je to moguće jer je uvijek bila nasmijana, okružena prijateljima i osobama koje je vole. Bila je mlada i lijepa, nikada se nije isticala u društvu i svi bi je smatrali divnom osobom i prijateljicom. Imala je svoj stav kojeg su drugi poštivali i prihvaćali ga.
Nije se pretjerano razlikovala od mnogobrojnih prijateljica i vršnjakinja. Voljela je izlaske, dugotrajne telefonske razgovore, šetnje...voljela je sve što vole mladi. No unatoče tome svemu često se osjećala usamljenom. I kada bi bila okružene prijateljima kao da bi navukla neku masku na sebe s kojom bi drugi razgovarali, a ona bi u dubini duše bila sama.

Toga dana je sjela poslije školu na klupicu u parku i značajno promatrala okolinu. Uživala je u blagom povjetarcu koji joj je lagano milovao kosu i u ugodnom mirisu svježe pokošene trave. Zrake sunca su se probijale kroz krošnje i obasjavale njeno mlado lice. Sve je djelovalo nekako idilično....i bilo je. Prepustila se čarima trenutka i uživala u njemu.
U daljini je ugledala dvoje mladih kako joj se približavaju. Iz daljine je već bilo očigledno kako su zaljubljeni i kako se drže za ruke. Promatrala ih je nekim značajnim pogledom kao da je osjetila njihovu toplinu. Čak se pojavio i osmijeh na njenom licu, bila je neopisivo sretna zbog to dvoje mladih ljudi koji se međusobno gledaju zaljubljenim pogledom i za koje u tom trenutku ne postoji ništa osim njih samih.
Kada su prošli pored nje, osjetila je neki nedefinirani osjećaj. Osjetila je neku ljubav u zraku. Vjetrovi su zašumjeli tiše, ptičice su zapjevale najljepšu pjesmu, a tratinčice su zablistale posebnim sjajem. Promatrala ih je još neko vrijeme. Gledala ih je kako se udaljavaju i kako polako nestaju iz njena vidika.
Duboko je udahnula i osjetila kako joj je jedna suza kliznula niz lice....Nije bila tužna, baš naprotiv, bila je sretna, ali je toga trenutka samo zaželjela blagi, meki dodir, zaželjela je samo zagrljaj.
__________________
"Gospodaru moj, nauči me da je tolerancija, najviši stupanj moći, a želja za osvetom prvi znak slabosti. Podsjećaj me stalno, da je neuspjeh iskušenje koje prethodi uspjehu!"
akica_90 is offline   Reply With Quote
Old 02-06-2009   #7
akica_90
°Devojčica°
Prijatelj
 
akica_90's Avatar
 
Join Date: Nov 2007
Location: Sarajevo
Godine: 29
Posts: 2,125
Default

samo zagrljaj

Samoća je bio jedan od osjećaja koji su često prebivali u njenom životu. Rijetki bi rekli kako je to moguće jer je uvijek bila nasmijana, okružena prijateljima i osobama koje je vole. Bila je mlada i lijepa, nikada se nije isticala u društvu i svi bi je smatrali divnom osobom i prijateljicom. Imala je svoj stav kojeg su drugi poštivali i prihvaćali ga.
Nije se pretjerano razlikovala od mnogobrojnih prijateljica i vršnjakinja. Voljela je izlaske, dugotrajne telefonske razgovore, šetnje...voljela je sve što vole mladi. No unatoče tome svemu često se osjećala usamljenom. I kada bi bila okružene prijateljima kao da bi navukla neku masku na sebe s kojom bi drugi razgovarali, a ona bi u dubini duše bila sama.

Toga dana je sjela poslije školu na klupicu u parku i značajno promatrala okolinu. Uživala je u blagom povjetarcu koji joj je lagano milovao kosu i u ugodnom mirisu svježe pokošene trave. Zrake sunca su se probijale kroz krošnje i obasjavale njeno mlado lice. Sve je djelovalo nekako idilično....i bilo je. Prepustila se čarima trenutka i uživala u njemu.
U daljini je ugledala dvoje mladih kako joj se približavaju. Iz daljine je već bilo očigledno kako su zaljubljeni i kako se drže za ruke. Promatrala ih je nekim značajnim pogledom kao da je osjetila njihovu toplinu. Čak se pojavio i osmijeh na njenom licu, bila je neopisivo sretna zbog to dvoje mladih ljudi koji se međusobno gledaju zaljubljenim pogledom i za koje u tom trenutku ne postoji ništa osim njih samih.
Kada su prošli pored nje, osjetila je neki nedefinirani osjećaj. Osjetila je neku ljubav u zraku. Vjetrovi su zašumjeli tiše, ptičice su zapjevale najljepšu pjesmu, a tratinčice su zablistale posebnim sjajem. Promatrala ih je još neko vrijeme. Gledala ih je kako se udaljavaju i kako polako nestaju iz njena vidika.
Duboko je udahnula i osjetila kako joj je jedna suza kliznula niz lice....Nije bila tužna, baš naprotiv, bila je sretna, ali je toga trenutka samo zaželjela blagi, meki dodir, zaželjela je samo zagrljaj.
akica_90 is offline   Reply With Quote
Old 03-06-2009   #8
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Ljubav muci

Za onu koju bih zeleo svaki dan vidjeti, sretnu
I nasmijanu, bez brige na ovome svetu
Evo me! Dugo sam se pitao, jos iz pocetka dali bi bila dobra stvar da ti
napisem koje pisance i dugo, dugo vremena tako se zapitkivao, dali da pisem
ili nepisem. Nisam dugo vremena pisao ovakav materijal, ustvari prvi put je
da pisem ovako nesto devojci. Ipak, evo me. Sad je tacno 3 sata ujutro
nemogu da spavam jer opet maleno moje ti mi dolazis u misli. Kao na letnje
vece kad hladan vetar lagano preleti preko tvog tela tako i u meni se budi
neki neobican osecaj kad pomislim na tebe, i to svaki put jos od 12 Marta
dvi hiljade i pete godine. Sigurno se pitas kakav osecaj, i mozda upitkujes
dobar ili los! Pa srce moje zar uopste mozes da dodjes na tu temu da bi ja
ikad nesto lose o tebi pomislio? NE! Nemogu jer nema nicage na ovome svetu
sto bi me navelo da nesto lose pomislim o tebi. Razlog? Uskoro ce stici!
Sigurno i ti dobijas neki da takodje kazem cudan osecaj, mozda ti srce kuca
sve jace od znatizelje da saznas sta sledeca recenica u ovom pismu govori?
Nemoj da zuris jer ipak reci na ovom papiru nece nigde da polete ili odlete.
Zato ti i pisem ovo pismo, jer ipak jednog dana sta god da bilo, mozda kad
bi pala u neki sevdah mozes da ga ponovo procitas i da znas da te je neko
zavolio i jos uvek te voli i volece te do kraja zivota, nebitno u kakvoj
vezi mi bili. Zena, devojka, prijateljica, kakav odnos nebitan je, jer
zavoleo sam te i uvek cu te voleti.
Znas, uvek sam volio da pisem ali cudno nikad nisam voleo da citam knjige.
Nisam ih puno ni procitao u zivotu ali one koje jesam stvarno sam se bio
uneo u njih. Opet da navedem par razloga sto su me jos naveli da pocnem da
pisem ovo pismo. Nisam dugo vremena pisao pa sam se cisto i zazeleo, a jedna
druga mnogo vece stvar je ta ako podjes sama od sebe znas da nekada neke
reci nisu tako lake za izgovoriti, pa ih je lakse prenjeti nekim tisim
putem. Iako bi one lepse zvucale kad bi se rekle u lice, ipak ovako one su
tu i ostaju pa ih uvek mozes procitati, setiti ih se i lako ih zapamtiti a
doneklen i uveriti se da imaju ono isto znacenje koje bi i trebale da imaju.
Ljubavi moja, ustvari da zamenim ljubav sa tvojim imenom, Miro moja, mozda
ti sve ovo izgleda tako staromodno, no ja sam osoba koja sva svoja
desavanja, dogadjaje, misli i osecanja ponekad voli da prenese na papir. To
ponekad je trenutno u ovom trenutku. Obracam se tebi - tebi koja
najverovatnije sad slatko spava sa zaklopljenim okicama i mozda u dubokom
snu za koji niko nezna o cemu je; tebi cije je postojanje u meni probudilo
neke osecaje za koje do sad nisam znao niti ikad imao; tebi koja me je
naucila da voli; tebi koja me je navela da vidim da postoji ljubav. Sad vec
pocinje da postaje tesko nastaviti u istom ritmu u kojem sam poceo. Jer na
hiljade misli su mi dosli od jednom pa dok napisem jednu od njih hiljade
drugih dodje pa sve tako dodju pa odlete pa mi nastane teski dzumbus u
glavi. Ali, nije bitno, ipak cu pokusati da ti kazem ono sto nameravam. Sad
je glupo govoriti sta ce sa nama biti u buducnosti ali hteo bi da ti kazem
jedan deo iz knjige koje sam davno procitao i koji mi nikako od tog dana iz
glave nije izasao jer na mene je ostavio veliki utisak a naprosto ukrao
reci, taj deo glasi "kada u casovima samoce tihi vetar bude prevrtao
stranice tvoje proslosti, seti se i ti mene da sam i ja bio jedan od
slucajnih prolaznika na stazi tvog zivota...". Nadam se da si shvatila ovo.
Jer, znaj taj "slucajni prolaznik" te je uspeo zavoleti bez obzira na vrjeme
mesto ili nesto drugo.
Razmisljam se kakvi su nasi trenutci bili do sada. Za mene svaki novi susret
biva sve drazi i drazi, jer svakim danom te volim sve vise i vise. VOLIM TE!
Moram to da ti priznam. Zavoleo sam te na prvi pogled! Pa makar se ti
podsmijavla tome, mada se nadam da nemas potrebe i da nisi takva osoba.
Mozda ces misliti da preterujem ali ja znam sta sam osetio u sebi. Nebih
zeleo da mislis da letim sa nekim recima ali svaka rec sto cu upotrebiti
vezana je za tebe i ima ono znacenje koje bi i trebala da ima. Takodje,
nemoj da mislis da ti ovo govorim samo zato sto je pocetak govorim ti ovo sa
znanjem da cu te uvek voljeti pa do kraja zivota. Obadvoje znamo da osecaj
onaj prvi kad stanes u vezu je uvek ljep pa stvari uskoro pocnu da se
strmoglavljuju, mislim da se to nece desiti sa nama jer nema potrebe,
nezelim to da se desi, ali sto ce biti bice sa nama. Jos nesto bi voleo da
napomenem: osecaj je nebeski kad ti neko prizna da te voli nadam se da ces
se sloziti sa time.
Da se doneklen i vratim na pocetak pisma zasto uopste i pisem? Sa svime ovim
sto imam da ti kazem, pokusavam ti reci da hocu da nasa veze ima neku svrhu,
ali ustvari ona vec i ima svrhu jer povezala me je za tebe toliko da bi
velika suza kanula kad nebi vise bila moja. Zasto ti ovo pokusavam reci?
Zato sto sam shvatio nesto, nesto sto se u meni probudilo i posle cega sam
dobio sasvim novi pogled na ceo svet i stvari sto se desavaju u njemu. Vazno
mi je da se drzim onoga sto mi je bitno i da je ljudski zivot vredniji i od
para i od bilo cega drugog. Stime hocu da kazem da si mi bitna ti; ti kao
osoba; ti kao drug;ti kao ljudsko bice kojo me cini srecnim; ti kao devojka,
I ti kao ljubav prva. Mnostvo puta covek sebi postavi pitanje cemu je
vrednost zivjeti? Zasto uopste zivjeti? i neke stvari radi govoreci jednom
se zivi? Navelo me je da shvatim da zivot netreba na neku ruku "trositi". i
svaki momenat na ovoj planeti dok "trosim svoj zivot" hocu da ima neku svrhu
I poentu. A znaj da svaki momenat sa tobom se osecam da mi je vredan a
takodje ispunjen svrhom i bogu sam zahvalan za svaki delic sekunde koji mi
pruza da budem sa tobom. Dobijam cudan osecaj sad kao prvi put kad sam te
ugledao kad kazem ovo ali osecam kao da mi je bog podario svog andjela kao
da me je blagoslovio sa tobom.
Mogao bi da skratim dosta price sa ovim sto cu ti reci; 6-og FEBRUARA, TI SI
NAJSLADJA STVAR STO SU MOJE OCI IKADA UGLEDALE pod onom lipom u tvojoj
basti, i osoba za koju je zadrhtalo srce moje nakon sto me poljubi po prvi
put. Na neku stranu sta pokusavam da kazem svime ovim je da mi je zivot
sladak i ljep znajuci da si ti na svetu ovome. Da naprasto postojis!! Ali da
li ces uvek postojati za mene?? to je ono veliko pitanje koje bi hteo da
pitam. Znam da hoces, kao drug ali..ono sto bi te hteo pitati glasilo bi
ovako: "Da li mislis, jel ima nesto u tebi u srcu tvom sto bi ti mozda moglo
reci dali mozes da budes samnom i samo moja na svetu ovom"? Neznam niti hocu
da predpostavjam tvoj odgovor jer on je samo u tebi sakriven i samo ga ti
znas. Takodje, znam da je ovo nesto suludo za pitati u ovim godinama tako da
drzi svoj odgovor pa mi ga reci kad vreme dodje za to, ali nemoj sad!. Samo
znaj i drzi to u mislima da ipak ima neko ko te zeli za ceo zivot. Ima mnogo
ali, zasto, kako, gde, sta, koliko i mnostvo drugih stvari koje ce se samo
vremenom odgonetnutni. Ali, bitno je to da ce vreme reci svoje a sam BOG CE
PRESUDITI DALI SMO SUDBINA ILI IPAK NE. Mozda kad bi neka starija osoba
procitala sada ovo rekla bi "decija posla" ali, pitanje za njih bi trebalo
da glasi da niste vi mozda sa svojim muzem ili zenom zavrsili jedno sa
drugim zbog "decijih poslova"?
Dali da prestanem? Ipak bi hteo da nastavim malo jer sam se ipak razbudio i
bice jos jedna nesnana noc. Stvari kao prevara? Mislim da znas moj odgovor
na to pitanje, jer spomenuo sam ti ga tako da to ucinio tebi nebih. Dali bi
ti ikad prevarila mene? Znas ono nikad ne reci nikad. Ali ipak kad malo
bolje razmislim prevara i nije toliko cesta pojava kao sto se doneklen
reklamira i prica. Ako dvoje ljudi sto se poznaju odu na pice, jer to
prevara? Sta je uopste prevara? Po meni bi bilo to da govorim nekoj drugoj
devojci da je volim. Ja te nikad nebi mogao prevariti onda iz tog razloga.
Jer da te gledam u oci i kazem da te volim a da sam predhodno bio sa nekom
drugom, ipak nemogu niti cu ikad moci dok god sam stobom. Ogovaranje i
privera to su dve stvari sto idu jedno uz drugo i sto cine jedno drugo. Ako
ikad imas nekih sumnji, pitaj me pa ces dobiti pravi odgovor na sve bio on
gorak ili ne, ali bice iskren. Isto tako, nikada necu i nebi mogao
poverovati nekome drugom, sem ako neke reci nepoteknu iz tvojih usta. Jel
verujem ti.
Znamo obadvoje, niko nije savrsen na ovome svetu. Svako ce pogresiti jednoga
dana. Ali nebih voleo da zbog neke greske izgubim tebe jer ja to sebi nebi
mogao oprostiti. Ovim pismom doneklen pokusavam da ti se otvorim i dokazem
neke stvari. Ta rec "poverenje" nije da je nemam za tebe, ali nikad me nisi
toliko uverila da ostavicu ti da razmislis o tome kako bi zavrsio tu
recenicu. Iako si mi uvek odgovorila na sve sto sam te pitao i rekla da si
bila iskrena ali kao na sirokoj stazi koja se pocne suzavati tako se to
poverenje u tebe pocinje gubiti na nekome suzenju. Nemoj pogresno shvatiti,
sto ti pokusavam reci je to da me nikad nisi uverila, jer odgovoriti na
pitanje nije uvek dosta. Iz toga razloga bi te pitao dali me volis? Zasto?
Koliko dugo? Jel sam gresio kad sam pomislio da me tvoje oci vole kao sto
tebe voli srce moje? Jel sam gresio? Dali i dalje gresim? Reci mi pa koliko
god da surova istina bila prihvaticu je. Nezelim da mi uzvratis reci, vec
zelim da mi kazes iskrene reci sto su ti u srcu i sto ce iz njega da izadju
kao sto se to zbiva samnom sada. Reci mi dali ima ljubavi u nama, ja znam da
je ima jer ona se probudila u meni i jos uvijek traje i trajace iskreno
receno do kraja zivota. Stime se i dalje budim sa istim razlogom svako novo
jutro kad sunce svane. Mnogih noci biva to da dobijam neku nesanicu, zbog
koje nemogu da spavam, tako ponekad ti saljem vjetrom neke rjeci za koje
samo ja znam, ali ih vjetar izgleda izgubi negdje u putu ka tebi. Tako mi
cesto zaokupis misli, da sam u stanju da ucinim bilo sta i doneklen kao da
uspostavim neku telepatiju sa tobom. Hodas kroz moje misli, ko sebicni lovac
na blago. Bezbroj pitanja ti tad postavim, no necujem odgovor, mada mogu
samo da ih naslutim.
MIRO MIRJANA, kazi mi letim li ja mozda previsoko, u neka sedma nebesa, u
plavo bele oblake, u kojima me cekaju mozda neka nova iskusenja od kojih ce
biti jedno da cu naici na veliku prepreku i strmoglaviti se niz nju??? Kazi
mi maleno moje, da li sam ja mozda previse zaokupljen snovima ili iluzijama
sto nebih voleo da jesam?? hajde kazi mi maleno moje, jel odgovor znas samo
ti!!! Kazi i nemoj se sazaliti kakav god da bio tvoj odgovor. Ali zapamti
ovo : "I da odes na drugi kraj beskraja, daleko iznad snova, stoljece jedno
da te od mene razdvaja kao daljina dugackih mora, od sebe te sakrio nebi,
jer uspomena zivi i nosim je u sebi"..
E maleno moje, mozda ti se cini da sam malo preterao, no dopusti mi da
iskazem sve ono sto sam do sada cuvao u sebi. Sta cu kad sam doneklen
sentimentalna osoba. Ali barem ako ti se ovo moje pismo i sve utrosene reci
cine suvisnim, barem sve ovo ostavi za neka vremena kad ti sve ladje potonu
I kad vec pocnes da se davis u plimi problema. Tad ga uzmi i ako ti treba
potrazi me da ti sve ovo ponovim i da ti kazem ovo sto cu ti sada reci :
VOLIM TE.
Mozda je bas suvisno govoriti o ovoj previse znacajnoj reci u ljubavi, no
znam da samo se sa njom nesme i nemoze igrati, i da je mogu samo iskreno
reci oni koji su pronasli dovoljno razloga u nekome da bi to izgovorili. Pa
iz ovoga sam zakljucio da li ja dovoljno riskiram ili sam ja u kategoriji
tih malo vise iskrenih i doneklen hrabrijih. Nadam se da ces razumeti moju
duhovni prirodu doneklen i za koju sam siguran da cu moci iskoristiti za
neke divne trenutke s tobom.
MIRJANI, malenoj mojoj, koju upoznah proleca gospodnjeg 2005.
Nadam se da ces imati razumevanja!!
S ljubavlju, IGOR
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 05-06-2009   #9
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

superbaka is offline   Reply With Quote
Old 06-06-2009   #10
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Ljubav na daljinu

Bilo je ljeto, sparno vece, dva svijeta, koja su se na samom pocetku cinili sasvim razlicita, su se upoznali. On se zvaoo Dejan, a ona Ivana. Taj susret je bio sudbonosan i svasta se poslije desilo sto nije trebalo. On je bio sa njenom najboljom prijateljicom Darijom, al se zaljubio u nju, i odma se predpostavljalo da od te veze nebi moglo biti nista, al ipak desilo puno stvari koje niko od njih nije ocekivao. Dejan je bio Bosanac, koji je bio na ljetovanju u Dubrovniku, a Ivana Hrvatica koja je rodjena u Dubrovniku i tamo je zivjela, i velika daljina je bila prepreka za tu vezu. Dejan se sa tog ljetovanja vratio i jos je bio sa Darijom, i bio je zaboravio na Ivanu. nakon 10-ak dana Darija je prekinula vezu koja je bila dobra al daljina je smetala Dariji. Dejanov zivot je tekao normalno sve dok nije dobio pruku od jedne djevojke. Ta djevojka je bila Ivana. U drugoj ga je poruci pitala da budu zajedno, zeljela je ispitati da li se ono vece desila sudbina ili je to bio lazan znak. Dejan je pristao, iako sa blagom sumnjom da ce veza uspjeti zbog daljine, jer je vec jedna zbog istog razloga prekinuta. Tako su to vece pocela nova polavlja u njihovim zivotima.
Od te veceri stalno su si slali poruke, zvali jedno drugo, i u tome im je prosao 1 mjesec veze i oni sami nisu mogli vjerovati da ce to toliko potrajati, ali su shvatili da je to sudbina i isli su dalje. Dejana je napala bivsa cura i Ivanina prijateljica, Darija. Dejanu je Darija slala poruke “kako je mogao”, ”najbolja mi je frendica” itd. Ivana je posumnjala Dejanu da joj muti iza ledja sa Darijom, on ju je uvjeravao u suprotno, i stvarno joj je govorio istinu. Dolazio je u pitanje prekid, ali su nastavili dalje, ali ti dogadjaji su uvijek ostali kao mrlja u vezi, i Ivana je to stalno nabacivala Dejanu kad bi joj nesto prigovorio. Isli su dalje i tako dan za danom, mjesec za mjesecom, do negdje kraj drugog i pocetka treceg mjeseca, kad se opet javila Darija. Pocela je opet sa istom temom, Vezom Dejana i Ivane. Stalno je nesto prigovarala, i Dejan je u jednom trenutku poludio i rekao da je Darija ljubomorna, na sta mu je ona rekla da joj se vise nejavlja. To je uradio, ali je u sebi rekao “kad me opet vidi nece izdrzati da mi se ne izprica”. Dejan je sa Ivanom bio i dalje sve do cetvrtog mjeseca kada mu je Ivana rekla da joj se svidja drugi, i da prekida vezu, na sta je Dejan poludio ali je na kraju prihvatio i nastavio dalje. poslije petnaest dana mu je Ivana poslala poruku “gdje si prijatelju, sta radis, pa nikako da se javis prijateljici. saljem ti prijateljsku pusu, al bi mogla biti ona prava ako hoces?”Dejan je u tom trenutku vec bio upoznao drugu curu, ali je ipak dao malu nadu Ivani i rakao da bi mogla biti prava pusa. pitao ju je sta je bilo sa onim momkom?Ona mu je odgovorila da su samo “brijali” na sta je on burno odreagovao. Tako su se dopisivali 20-tak dana nakon cega je Dejan odlucio jos jednom krenuti u pustolovinu sa Ivanom. Za manje od mjesec dana trebali su se vidjeti u Dubrovniku. Dejan je isao na ljetovanje. Dan prije nego sto je Dejan trebao doci ni jedno ni drugo nisu mogli spavati, nisu vjerovali da ce se nakon toliko vidjeti. Bili su zajedno oko 8 mjeseci i to je bilo dugo vremena, on ju je volio svim srcem iako nije bio 100% siguran koliko ga ona voli. Ipak uvijek je mislio pozitivno i nadao se da ga voli bar pola kao on nju. Dosao je dan kada su se trebali naci on nije vjerovao sta se sve dogadja oko njega, nije mogao vjerovati nakon koliko ju je vremena vidio. Kada su se nasli zagrlio ju je tako jako i zeljeo je da tako ostanu sto duze ako je moguce vjecno. Razisli su se i rekli da ce se opet sutra vidjeti. Kada je isao kuci sreo je Dariju, gledao ju je ljutito, nisu se ni pozdravili. Tek sto je usao u kucu primio je poruku od Darije kako joj je zao zbog svega zao i da se bezveze ljutila na njega, bas kako je on predpostavio. On je prihvatio ispriku i oprostio joj je, i ona je poslala jos par poruka isprike, i on joj je sve oprostio. Sve je bilo dobro do sedam dana kasnije kad mu je Ivana poslala poruku da raskida, da ga voli al ipak raskida. On je trazio objasnjenje al ga nije odma dobio. Rekao joj je da se nadju navece da popricaju malo, da mu objasni zbog cega, ona je na to pristala. Kada su se nasli on ju je pitao zbog cega, a ona mu je rekla zbog svega. On je sa malim osmijehom na licu rekao postoji svasta, trebam konkretan odgovor. Ona mu je samo odgovorila volim te al mi se neda biti sa tobom. On taj odgovor nije prihvaio ali ipak je nastavio dalje, i tu je napraviokobnu gresku koja ga je mogla mnogo toga kostati. Poceo se nabacivati svojoj staroj ljubavi Dariji. Odma joj je rekao da je na Ivanu zaboravio i da je nevoli, iako su obadvoje znali da nije tako. Darija
je bila tvrd orah cak i za Dejana, led koji nepuca tako lako. Sutradan kada se vracao sa plaze primio je poruke od Darije i Ivane, kako je dvolican gad, kako ga nezele vidjeti vise i da je on proslost za obadveOn se pravdao Dariji da nije nista lose htjeo i kad joj se nabacivao da je vec bio prekinuo sa Ivanom, ona mu nije puno vjerovala. On ju je uvjeravao da nema razloga da mu nevjeruje. Na Ivanine poruke se nije pokusavao pravdati, jer ga je dvaput povrijedila, ali negdje u njegovom srcu znao je da je jos voli, i pokusao je naci pravi razlog. Pravi odgovor zbog cega su prekinuli dobio je brzo. Odgovor koji je dobio promjenio je mnogo stvari. Taj odgovor je bio kako su je prijateljice nagovorile da prekine, na sta joj je on rekao da buduce slusa svoje srce kada je u pitanju ljubav. Posto Dejan nikad nije prestao da vjeruje da bi on i Ivana mogli da budu opet zajedno, tako joj je predlozio da se nadju kod nje. Ona je pristala i na tom susretu se rijesilo mnogo stvari. Kao prvo, pomirili su se, opet su zajedno od tog susreta, ali ga je ona zamolila da negovori Dariji da su zajedno. On je nju poslusao i napravio malu gresku. Par dana poslije se vracao u Bosnu, jos par puta su se vidjeli i Darija je vjerovala da su oni posvadjani. Kada je dosao u Bosnu Dejan se dopisivao sa Darijom i ona ga je bezveze pitala da li je u svadji sa Ivanom, on je odgovorio da nisu na sta se ona razocarala i nije vjerovala vise Dejanu. dejan i Ivana su bili zajedno jos 7 dana i Dejanu je bilo svega dosta zato sto su mu se svi mjesali u vezu, prekinuo je al odma poslije 10 min je naazvao Ivanu i zamolio je da im niko od njenih prijateljica ne mjesa u vezuTo je uradio zato sto je Darija rekla da Ivana zasluzuje boljeg od Dejana. Dejan i Ivana su nastavili dalje vole se i vjerovatno ce potrajati njihova veza. To je ljubav na daljinu koju svaka svadja i svaka greska i ljepa stvar ocvrsne.
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 09-06-2009   #11
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Posljednji zalazaj sunca

Dok maestral lagano provlaci svoje njezne prste kroz moju raspustenu kosu,
a sunce svojim posljednjim zrakama daje ruzicasti odsjaj mome licu, gledam u to more koje kao da gori pod plamenom velike uzarene kugle koja se polako gasi....opet ostajem bez teksta, opet me zalazak ostavlja bez rijeci....
A more...mrzim ga.... ono je krivo za sve, za svaku moju suzu, za svaki moj bolan krik, za svaku ranu koju cu nositi na dusi dok sam ziva.......
Sve je tako mirno i tiho, samo negdje sa sredine uvale dopire zvuk motora stare barke koji ne remeti taj mir vec se tako prirodno ukalpa u kasno jesenje predvecerje......
Naizgled sve je tako savrseno, to crveno more, taj maestral koji mi mrsi kosu, taj krik galeba i muzika barke....sve je kao iz bajke, romanticno.....ali daleko je od toga....
Opet gledam u more, i opet proklinjem svu njegovu dubinu, sirinu, predivnu modru boju, svako zivo bice kojemu je more dom...iako sam sa sve cetiri strane okruzena morem, zarobljena na otoku, mrzim ga a kad se samo sjetim koliko sam ga voljela, obozavala, bila u njemo bas onako kako bi se reklo «svoj na svome».....
Ali ne...zaklela sam se sama sebi da nikada vise moja stopala nece zapljuskivati valovi, da se moje tijelo nece presijavati u moru na mjesecini....nikada vise necu zaplivati tim modrim prostranstvom....nikada.....ne mogu...more je krivo jer te vise nemam.......otelo mi te..bilo je ljubomorno na sve sto smo imali, a imali smo previse, nesto vece od prijateljstva, nesto jace od ljubavi...imali smo ono o cemu neki ljudi mogu samo sanjati....
Bio si stariji dosta od mene, ali nikada nismo dopustili da godine stanu na put nasoj sreci, nasoj ljubavi....bio si mi ljubavnik, ljubav, ali prije svega prijatelj....
Znao si svaku moju pogresku, svaku moju laz, svaku moju prevaru, svaki moj grijeh, znao si sve o meni i nikada me zbog nicega nisi osudjivao.....sve sam ti govorila...znao si da nisi jedini u mome zivotu.da imam jos nekoga, znam da se nisi s time slagao ali si me pustio da radim sta me volja i da ti se svaki put vracam kada me slome tudje lazi, kada me dotuku bolne prevare, kada mi okrenu ledja i slome krila....bio si moja sigurna, najsigurnija luka, moje nebo i moj zrak...uvijek si bio za mene tu! Kada god sam te trebala, nikada ti nije bilo tesko prevaliti ni 300 kilometara da me dodjes utjesiti, poljubiti i uspavati u svome narucju.... a sada tko ce me sada tjesiti, tko ce me sada ljubiti, uspavljivati.....kome cu sada prolaziti prstima kroz plave uvojke, kome cu sad u ocima gledati dva jezera??? Kome???? Bože, zašto????? Zašto bas ti?
Nemogu, iako sam ti tisucu puta dala obecanje da necu plakati ako ti se sto desi, znas da nemogu zaustaviti suze! Nemoj se sada ljutiti na mene.....

Bila sam jos djevojcica kada sam te upoznala, imala sam 14 godina , a ti 24. iako je sad glupo odmah sam se zaljubila u tebe ali bila sam svjesna da sam obicna mulica kojoj su barbike i izlazak do 10 glavna preokupacija u zivotu...
Ali pricala sam s tobom, ispitivala te o svemu vezanom za ronjenje i dala ti obecanje da ces mene samo ti i nitko drugi uciti roniti...
Uvijek si se smijao mojim salama, glumio ozbiljnost dok sam plakala zbog razbijenog koljena.....ucio sa mnom matematiku kada sam zavrsila na popravnom, slusao moje tajne, sve sto sam ti pricala o «carobnom» prvom poljupcu....sjecam se kako sam svake godine jedva cekala pocetak ljeta da opet dodjes na otok, u svoju skolu ronjenja, da te mogu gledati cijeli dan.....
Bila sam zaljubljena u tebe, djecje iskreno...znala sam da ces biti moj, znala sam da ti nisam bas najobicnija klinka nego...neznam....bila sam ti posebna.
Imala sam skoro 18 godina kada sam prvi put osjetila tvoje usne na svojima....jos se sjecam tog dana, tj.te noci....
Tu noc me je jedan decko strasno povrijedio i cim sam dosla kuci, uzela sam odmah mobitel i nazvala tebe.iako je bilo 3 ujutro javio si se, dosao po mene i odvezao me na «nasu plazu»....sve sam ti ispricala, kako me je samo htio iskoristiti....pogledao si me svojim velikim plavim ocima i rekao: znas mala, strasno si se promjenila, nisi vise ona klinka koju zanima ronjenje, koju zanima koje su najkvalitetnije maske i peraje....ne zanimaju te vise dubine i morska bica..ne pricas vise o studiju oceanografije...sad se samo dotjerujes, gledas decke, razmisljas o tome da studiras hrvatski jezik...promjenila si se...postala si djevojka....neznam kada, sad sam toga postao svjestan. Znam te odkada si bila obicna klinka umusana sladoledom a sad si glavna macka ......ne mogu vjerovati da sam tek sad shvatio koliko si lijepa i koliko me pogadja svaka tvoja suza, svaka tvoja bol...
Sjedila sam i slusala ne vjerujuci svojim usima, moja najveca ljubav meni tako govori...... nisam znala sto da ti kazem, uvukla sam ti se u zagrljaj bas kao i onda kad sam bila «umusana sladoledom» ali taj zagrljaj nije bio onakav kakav si mi uvjek pruzao, cvrst, zastitnicki...sad je to bio zagrljaja muskarca kad grli zenu koju voli.......
Neznam u kojem trenutku, ali usne su nam se spojile, njezni poljupci su prerasli u vatrene...predala sam ti se, cijelom dusom, srcem i tijelom...bio si njezan...i nisi mogao vjerovati da si mi prvi....ali znam da si bio ponosan na to.....ne nisam se sramila niti bojala, znala sam da ces sutra opet biti tu, da ces opet biti moj....dani su nam prolazili kao u bajci....godinu dana smo bili jedno bice....i tada sam ja pocela sa svojim glupostima, varala sam te i priznavala ti to, svjesna da ti svaki put otkidam sve veci dio srca, da te polako ubijam s time....ali volio si me, oprastao mi...voljela sam i ja tebe i zato sam ti se uvijek vracala........tako nam je prosla jos jedna godina, koliko svadje toliko i ljubavi......sad se kajem, ali sto to sada tebi vrijedi kada te nema vise tu?? Sta ti vrijedi moje kajanje?? Ali kajem se i kajat cu se...zauvijek....
Prije tocno godinu dana sam te vidjela posljednji put u svome zivotu....
Da sam bar znala da cu te taj dan posljednji put poljubiti na rivi, posljednji put ubaciti tvoju masku u gumenjak, da ces me posljednji put podignuti u zagrljaj i baciti u more....e da sam znala, vjerovatno te nebi pustila da odes roniti, ili bi ja otisla sa tobom, poslala bih nekog sa tobom, nebi te pustila samog...nebi sigurno ostala u «centru» cekajuci tvoj povratak....
Ali ostala sam i cekala...i .............. sto sam docekala???? Tugu, bol, suze, patnju, rusenje svih svojih snova.........
Bilo je 15:00 kada si otisao, znala sam da ce se vratiti negdje oko 17:00 tako da sam ta dva sata provela zezejuci se sa nekim klincima na odbojkaskom igralistu...oko 17:00 sam otisla na rivu jer sam znala da ces onda doci, ali nisi dosao....nakon 15 minuta postala sam nervozna, digla sam cijelu paniku u «centru» ali su me svi smirivali govoreci kako na svjerovatno zezas i da ces sdoci svaki minut..ali minuti su prolazili i sat je otkucao 18:00 a ti jos nisi dosao...svi su se uspanicili, jer nikada nisi toliko kasnio, po 500 put sam okrenula broj tvoga mobitela ali nista...samo glupa zvonjava bez odgovora....
Prijatelji su sa drugim gumenjakom otisli te traziti, a ja sam ostala u centru cekajuci...cekajuci sta?????? Znala sam da se je dogodilo nesto starsno cim mi se prvi put nisi javio.....
Minuti su prolazili kao godine....mobitel ja nijemo sutio, a suze su klizile niz lice....kroz glavu su mi prolazile tvoje rijeci :» mala, obecaj mi da neces plakati ako mi se nekada nesto dogodi....nemoj prosipati bisere zbog jedne svinje kao sto sam ja» uvijek sam se smijala na tu tvoju zadnju recenicu, jer smo dobro znali i ti i ja da sam jedina svinja u vezi ja....i uvijek sam ti govorila da necu palakti jer si me mrzio oduvijek vidjeti uplakanu.....
Konacno oko 18:30 je zazvonio mob, tvoj frend mi je rekao da su nasli gumenjak i da je drugi frend zaronio da te trazi jer te nema na gliseru....
Odmah sam znala sta je, ali sam se nadala......
Oko 20:00 su dosli, i po njihovim licima sam vidjela o cemu se radi, dotrcala sam do njih, ali mi nisu dali da udjem na gumenjak.....pocela sam vristati, urlati, tresti se....morala sam te vidjeti jos jednom....vidjeli su da ne odustajem pa su me pustili...pogledala sam tvoje lice, plavo.....usne ljubicaste, bezzivotno tijelo...ljubila sam te hladne usne, milovala sam te zlatne uvojke, grlila te.........vristala.......suze su me gusile, snaga me je izdala...pala sam u nesvjest.....probudila sam se u svom krevetu i pogledala na stol, nasa slika u ronilackim odjelima kad sam imala 16, a ti 26 godina.....nisam bila svjesna da te nema vise...nisam se htjela pomiriti sa tim....
Tvoj sprovod je bio najgori dogadja moga zivota.......ne sjecam se previse svega jer su mi dali inekcije za smirenje, ali znam da sam dugo dugo poslije svih ostala na groblju, sklupcaan na tvom grobu, grleci tvoju sliku.....i proklinjujuci more, boga, sudbinu........
Tada sam se zarekla da nikada vise necu krociti nogom u more....
Rekli su mi da si ostao bez kisika, da si pao u nesvijest pod morem.......i sad se pitam kako se je to moglo dogoditi covjeku koji je tolike ljude ucio pravilnom disanju, pravilnom uronu i izronu sa bocama....kako se je to dogodilo tebi......
Ova godina je za mene prosla kao da je trajala 6 godina.....iako su me svi pokusavali izvuci iz kuce nisam se dala, samo sam plakala.......i danas sam tu...posljednji put gledam zalazak, posljednji put mi maestral mrsi kosu, posljedni put mi se na licu oslikava zalazak....
Evo jos samo koji minut i sunce ce zaci, nestati za danas, a sutra kada ponovno izadje ja ga necu vidjeti jer me vise nece biti na ovome svijetu......predugo sam cekala, trebala sam to napraviti istog trena kad su te dovezli mrtvog sa gumenjakom, trebala sam odmah ispuniti svoje obecanje koje sam ti jednom dala NIKADA NAS NISTA NECE RASTAVITI, UVIJEK CU BITI UZ TEBE, KOLIKO GOD GLUPOSTI NAPRAVILI ILI JA ILI TI, ZNAS DA CEMO BITI ZAUVIJEK ZAJEDNO.nisam trebala zivjeti jos godinu dana bez tebe, ali kao da i nisam zivjela.....sad jos samo me jedan korak dijeli od naseg ponovnog susreta, sretna sam, vidjet cu te opet, ponovno cu te poljubiti, zagrliti, igrati se sa tvojim uvojcima, ponovno ces me gledatio svojim velikim palvim ocima....znam da ce se ljutiti na mene jer cinim glupost, znam da ces mi to reci, ali oprostit ces mi jer dobro znas da ja bez tebe nemogu i neznam zivjeti.........
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 02-07-2009   #12
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Sjena...

Proljece je, sve se budi, sve ozivljava... samo u mojoj dusi vlada tmurna jesen, bez imalo naznake suncanog ljeta... Eh, kako boli ova praznina, ova nemoc, ubija. Svaki dan bilo jutro, podne, noc suze teku. Mislila sam da ih vise nemam, ali svakog trena one samo bujaju i bujaju u mojim ocima... sve ih je vise...
Svi kazu da sam znala ovo ili ono ne bi to uradila, pa tako i ja... Da sam prije godinu dana znala da ce sve ovako bijedno zavrsiti, nikad ne bi s tobom bila. Vjeruj mi da u ovim trenucima ni sam neznam sta osjecam prema tebi... Ljuta sam na samu sebe... Zasluzila sam ovo. Svaki dio mog tijela i moje duse me boli. Kad sam vidjela da te jedna obicna, da ne kazem sta, grli pred mojim ocima, zgadio si mi se... Toliko osjecaja razlicitog karaktera me veze za tebe. Samo se pitam zasto si takav?Kako mozes bit tako bezobziran?Nemas pojma kako bih volila sasuti ti bujicu rijeci u facu, reci ti da si samo obicni seljak, bez morala i principa...
A onda sjetim se nasih noci... Pa nemogu da vjerujem da si ti taj covjek kojem podari svoju nevinost???Velika je to stvar, naravno za mene... Godina dana je prosla od naseg prvog susreta... Postovala sam tvoj zivot, ispracala i docikala tvoje djevojke kao nesto sasvim normalno... Bila sam uvijek tu kad ti zatrebam... Otvarala sam ti oci, nisam dala da te ijedna od tvojih djevojaka napravi “rogonjom”...
Ipak, najvise su me boljele tvoje rijeci... Izlazili smo kao i svaki normalan par, imali odlican seks, ali ti nikad nisi htio priznati da imas nesto samnom... Eh kako me zabolilo kad si me svom drustvu predstavio kao “kolegicu”, usput ste komentarisali tvoju najnoviju curu. Kao i uvijek imala sam lazni osmjeh i pretvarala se samo tako... Na sve sam sutila, samo zato mili, jer sam imala nadu da cu nekad dobit mjesto koje zasluzujem... Sve sam ti dala, sve pruzila, dok si ti kurve vodao kao djevojke, a mene drzao po strani i radi potrebe... Ponizio si me kao niko u zivotu, ali ipak hvala ti... Naucila sam da postoje i takva bica, kojima nista nije sveto.. Znam trebat ce mi dugo da zaboravim, mozda nikad i necu... Ali sam odlucila da me ponizavati vise neces, cvrsto sam stavila tacku na sve moj seljace... Tesko mi je, ali moram radi sebe, zaista previse je ponizenja...
Kad sam ti poslala poruku da je kraj, i ucjenila te ili cemo kako treba ili nikako, samo si napisao SRETNO... Dobro, rekla sam samoj sebi... Kraj i gotovo...
Ipak, ne zelim da te stignu moje suze i boli, ipak ti si napravio zenu od mene, ma kako da bilo... Najteze mi pada sto nas veze isti posao, isti kafici... Tesko je kad te vidim, cesto uhvatim tvoj pogled na sebi, ali kap je prelila casu i moj ponos nakon tolikih ponizenja je “proradio”... Ali nikad nije kasno, ipak dragi meni je sedamnaest, snaci cu se ja... A ti... ma ne zelim vise o tom da razmisljam... Samo znaj sta god da uradis sebi ces, ja sam postala imuna na sve, vjeruj mi...
U ovoj prici sam otkrila duboko potiskivanu istinu, i s njom zavrsavam jednu etapu zivota i pocinjem s novom...
Autorica: Albina
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 02-07-2009   #13
Unicknnamed
Unicknnamed
Dobar
 
Unicknnamed's Avatar
 
Join Date: Mar 2008
Godine: 43
Posts: 1,569
Default

Nisam znao da si otisla u pesnike al hajd hajirli bilo
__________________
Unicknnamed is offline   Reply With Quote
Old 03-07-2009   #14
supergirl
vakica
Domaćin
 
supergirl's Avatar
 
Join Date: Apr 2007
Location: sjenica (sarajevo)
Godine: 29
Posts: 3,740
Default

STA USTVARI ZELE ZENE

Mladi kralj Artur je bio iznenaden i uhvacen od kralja susjednog

kraljevstva dok je kriomice lovio u njegovim sumama.

Kralj ga je mogao ubiti na mjestu jer je to bila kazna za sve one koji

bi krali na kraljevu posjedu, ali on ustuknu pred Arturovom mladoscu

i simpaticnoscu i ponudio mu je slobodu u zamjenu za odgovor na jedno
tesko pitanje.

Sta ustvari zele zene?


Ovakvo bi pitanje ostavilo bez rijeci i najstarije mudrace i mladom

Arturu se cinilo da je nemoguce odgovoriti na njega.

Kako god bilo, bolje je i pitanje nego umrijeti obijesen,

tako da se vratio u svoje kraljevstvo i poceo ispitivati svoje podanike.

Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, casnim sestrama,

mudracima, pa cak i sa dvorskom ludom , sa svima.

Ali, niko mu nije dao zadovoljavajuci odgovor.

Medutim, svi su mu savijetovali da potrazi odgovor kod stare vjestice, jer ga

je ona jedina i znala.

Cijena bi bila velika, jer je stara vjestica bila nadaleko poznata po svojim

preskupim uslugama.
Dosao je konacno i zadnji dan godine i Artur nije imao drugog rijesenja vec da razgovara sa vjesticom.

Ona je pristala dati odgovor, ali u zamjenu za slijedece:

zeli da se uda za Sir Gawain-a, najplemenitijeg viteza Okruglog stola i Arturovog najboljeg prijatelja.

Mladi Artur je uplaseno gledao;

bila je gobava i uzasno ruzna, imala je jedan jedini zub, sirila je oko sebe takav smrad koji ga je tjerao na povracanje i ispustala je neobicne krike i zvukove.

Nikad Artur nije u svom zivotu vidio odvratnijeg stvorenja.

Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja da ozeni ovo stvorenje, uplasio se i odustao.

Ali Sir Gawain je saznao sto se dogodilo i odlucno rekao da je

zrtvovanje za zivot svog prijatelja i za ocuvanje Okruglog stola vrijedno toga.

Najavljeno je vijencanje, nakon cega je stara vjestica u svojoj paklenoj mudrosti rekla:

"Svaka zena zeli da bude vlasnica svog zivota!"

cim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku mudrost i da je potpuno u pravu.

Isto tako, da je i mladi Artur spasen. Tako je i bilo.

cim je cuo odgovor, kralj susjednog kraljevstva je vratio Arturu slobodu i pravo na zivot.

Vijencanje je obavljeno i to gala; prisustvovali su svi dvorjani i niko vise od Artura nije osjecao i olaksanje i tezinu u isto vrijeme.

Sir Gawain je bio nasmijesen sve vrijeme, ljubazan i pun postovanja, po svom starom obicaju.

Stara vjestica je napravila pravi skandal svojim najgorijim nacinom ponasanja:

Zderala je kao zvijer, bez upotrebe pribora za jelo-rukama

i uz to proizvodila zastrasujuce urlike i zvuke, a da ne spominjemo nepodnosljivi smrad.

Konacno je došlo i vrijeme prve bracne noci i dok je cekao svoju mladu da mu dode u krevet...

Gawain je ugledao kako mu prilazi najljepse zensko stvorenje koje je ikad u zivotu mogao zamisliti.

Sav ocaran je upitao sto se dogodilo, na sto mu mlada djeva odgovori da je to ona, vjestica, ali da ce pola vremena provesti s njim kao vjestica, a pola kao mlada

djeva i to sve zato sto je on bio dobar prema njoj sve vrijeme.

Isto tako, upitala ga je koji njen izgled zeli preko dana, a koji preko noci.

Koje okrutno pitanje!

Gawain je pozurio sa razmisljanjem.

Da li da preko dana ima divnu djevu koju ce moci svima pokazivati bez straha i srama, a nocu u intimnosti svog kreveta imati zastrasujucu vjesticu???

Ili pokazivati prijateljima preko dana vjesticu, a trenutke bracnog sladostrasca provoditi sa divnom djevom???


Sta biste vi izabrali?

Gawain-ov odgovor se nalazi malo nize, ali prije citanja, donesite svoju odluku. !!!!















Plemeniti Gawain joj je rekao da joj on dozvoljava da sama odluci.

Cim je to cula, vjestica je rekla da ce uvijek biti u obliku mlade djeve, i danju i nocu, jer ju je on postovao i dozvolio joj da bude vlasnica svog zivota.


Koja je pouka ove price?



Nije bitno da li je zena lijepa ili ruzna.


U biti...........uvijek je vjestica.
__________________
Bila sam na IQ testu. Srećom bio je negativan.
supergirl is offline   Reply With Quote
Old 06-07-2009   #15
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Drago mi je MARINA, ja sam...

Opruzeni Septembar je sredinom svoje ostrice odsjekao i poslednji komad ljeta…nekoliko nas je spakovalo torbe i kofere ostavljajuci jabuke da u vocnjacima našeg sela dozrijevaju same. Koli će ih jesti …kome će tako crvene i slatke praviti drustvo u sivim noćimabez nas, studenata,…nas vaznih, mnogo vaznih…seljaka ili stanovnika sela…Svasta smo studirali od zemljoradnje preko racunanja do letenja, svasta…od zemlje do neba, a selo malo …
Moj drugar naostrio gitaru, zabacio preko ramena a mi ostali utrenirali glas pa je i putnicima i voznom osoblju tih par sati do Sarajeva bilo najugodnije putovanje od kada voz postoji veli kondukter sav utegnut i važan…Nigdje od Beograda do Sarajeva nikada nije vozom putovala ljepsa druzina buducih inzenjera, sudija, pilota, ucitelja, …pijanica, putnika, propalica…
Brzi voz broj 846 iz Beograda za Ploce stigao je na drugi peron, treci kolosjek…
Dragi putnici dobro dosli u nas grad, obavjestavamo vas da ispred zeljeznicke stanice tramvaj broj 1 vozi za Bascarsiju a tramvaj broj 4 za Ilidzu…želimo vam prijatan bora….
……………….
Sacekaj me samo da promijenim majicu…izgovorio sam sa dozom stida koji je primjetila ali se ipak nasmijesila i potvrdno klimnula glavom. Lijepa i jednostavna poput netaknute prirode, blazeno cedna, sa osmjehom poput grozda zrelih tresanja zaustavljala mi je dah pri svakom pogledu…Gdje će mo upitao sam ?
Ne znam ti si tražio da te sacekam, valda znaš gdje će mo…
Pa…možda jedan krug trojkom…lupio sam ne znajuci šta drugo da predlozim…jedan krug trojkom … od Marin Dvora do Ilidze pa nazad do Bascsrsije…
Nasmijala se i pogledala me pravo u oci…i dodala…A POSLIJE ?
Cutao sam pokusavajuci da smislim odgovor na pitanje koje nikako nisam smio razumjeti…a poslije…šta li misli…šta li želi…da li uopste misli i želi…
………………
Voznja je bas duga, bas, bas duga…I evo u Morica hanu sjedimo za sofom dok konobar nosi dvije mrke u pozlacenim dzezvama pojacanim sa dva parceta rahatlokuma…
Cutala je gledajuci me pravo u oci….
Dotakni me ispod stola koljenom, kao u onoj pjesmi,…dotakni me pa neka se svijet okrene naopacke,…ne smjesi se andjele,…ne … ne mogu vise…ili idi…otidji nekuda iz ovog grada,…negdje daleko, tako daleko da se neznas vratiti…
Titova je po obicaju puna ljudi…mladih, starih, svakakvih, …setali smo dugo sve dok negdje dole kod Higijenskog nije iznenada stala, uhavtila me za ruku i rekla…pa ovo je tako lijepo vece a mi se nismo ni upoznali…ja sam MARINA…
… ustaj zvonio je sat, drmusa me žena, imaš sastanak na berzi u 9,…ajde probudi se…
24-i je Novembar 2005…a moji drugari, a gitara, a naše selo, brzi iz Beograda za Ploce, a trojka za Ilidzu, Morica han… a one pozlacene dzezve i rahatlokum, …. ko li je pojeo one zrele jabuke u siva jesenja predvecerja
…drago mi je MARINA…ja sam V.
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 16-07-2009   #16
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Vizija najsavrsenijeg bica


Kad sad razmišljam o prošlosti, shvaćam da sam oduvijek živjela u svom
svijetu ne dopuštajući ikome da uđe potpuno u njega. Bila je to pametna
odluka..ne puštati nikoga na svoj ružičasti oblačak, gdje je sve savršeno i gdje
imam glavnu riječ.... Cijelu srednju školu sam tako živjela, ne obazirući se na
to što sve moje ljubavi završavaju samo na pogledima i u naručjima mojih
prijateljica. Prihvaćala sam sve to sa osmijehom, hrabro nastavljajući
dalje, govoreći sama sebi : ne očajavaj, nije on za tebe, sudbina čuva nekog
posebnog tko će te voljeti onako kako ti zaslužuješ... Ne mogu reći da nikada
nikog nisam voljela, jesam, ali nisam sigurna dali sam ja ikada bila
voljena...nije mi bilo važno, vjerovala sam da je to samo jedan od puteva
sudbine i da će i meni osvanuti sreća... Imala sam vjeru u ljubav, u sudbinu i u
bolje sutra...imala sam...nemam više...... I možda je vrijeme da po posljednji
put napišem ovu moju neslavnu ljubavnu priču i pokušam nastaviti dalje sa onog
mjesta na kojem sam stala prije dvije godine... možda je vrijeme da ponovno
sagradim neki novi ružičasti oblačak, jer onaj sa početka je nestao, ne postoji
više, a ja sam pavši s njega završila bolnim prizemljenjem.... Vrijeme je da
konačno započnem svoju priču i prestanem okolišati.... Sad na kraju shvaćam da
sam bila jako glupa i naivna, ali prije svakog kraja postoji i početak, a moj
početak je bio lijep, pozitivan, vjerovala sam da će sve završiti onako kako sam
ja to zamislila, ali ne događa se uvijek sve onako kako to mi želimo....nikada
neću razumjeti sudbinu....
Bio je početak ljeta 2003. kada sam upoznala to biće koje je poput
proljetnog povjetarca ušlo u moj život, i prije nego sam shvatila što se samnom
događa on je otišao..... Srela sam ga sasvim slučajno, ne obazirući previše
pozornosti na njega. i tu večer kad sam završila na jednom «partyu» opet sam ga
srela, počeo je razgovor a ja sam ga prihvatila, jer bio je jedini od njih 30-ak
koji je znao hrvatski. Sjedili smo na jednoj stijeni i dugo, dugo razgovarali o
svemu. Sve je razumio, svaki moj problem, davao je savjete i prijedloge, a ja sam
ga upijala pogledom moleći nebo da nikada ne svane, nego da ta noć traje
zauvijek. Bila sam svjesna toga da će otići drugo jutro i da ga vjerojatno
nikada više neću vidjeti. Tako sam silno željela okusiti njegove usne na
svojima, ali nisam..nisam ga željela poljubiti i ispasti, a šta ja znam
šta...znam da bi mi uzvratio poljubac, ali.....nisam ga poljubila. Kada su nam
se slučajno dotakle ruke osjetila sam kako mi tisuću trnaca prolazi tijelom, kao
da me je pogodio grom. Morala sam kući, bilo je kasno a ja sam drugo jutro
morala na posao, pozdravila sam se s njime, a on je dao obećanje koje nikada nije
ispunio, a ja sam mu povjerovala. Rekao je kako će opet doći da se vidimo... Kad
sad razmišljam o tome, shvaćam da je to bila samo obična glupa rečenica....
Do kuće sam lebdjela, i tek kad sam legla u svoj krevet, shvatila sam da sam
njega, potpunog neznanca pustila na svoj ružičasti oblačak...prekasno sam to
shvatila, već sam bila zaljubljena potpuno. Nikada neću zaboraviti njegov čvrsti
zagrljaj za pozdrav, njegov miris koji je još uvijek prisutan u mojim
nosnicama.... Nisam mogla zaspati, i do jutra sam razmišljala o njemu, shvatila
sam da je on moja druga polovica, da on ima onu polovicu moje duše koju je Bog
stavio u muško tijelo. Shvatila sam da sam ga već zavoljela. Svaki dan sam
mislila na njega, ni jednu noć nisam zaspala a da nisam pomislila gdje je on u
tome trenu, i kako bih voljela da zaspe pored mene. Malo po malo postao je moja
opsesija, gdje god sam se nalazila gledala sam u prolaznike misleći da ću
ugledati njegove oči, ljubila druge tražeći u njihovim poljupcima njegove usne,
u njihovim zagrljajima njegove ruke. Svakog sam uspoređivala sa njim i svaki je
gubio, svakog sam odbijala...a o njemu nisam ništa baš ništa znala.
Oko Božića 2004 sam od jednog njegovog prijatelja saznala da se vratio natrag u
Zagreb, dao mi je njegov broj mobitela. Razgovarali smo par puta i svaki put bih
bila sve sigurnija u to da ga volim. Svi su znali da u mom životu postoji jedan
Josip, ali nitko nije znao tko je taj Josip, nitko osim moje najbolje frendice.
Ptice ispod moga prozora su cvrkutale njegovo ime, onaj kamen na kojem smo
sjedili onu noć već je znao zašto uporno dolazim tamo, jastuk je znao čije ću
ime dozivati u snu...svi su znali, ali nije znao on...jedina zvijezda moje
noći, jedini i glavni lik mog života..... Ne nisam ga voljela, obožavala sam
ga..... koliko sam samo snova i želja imala, željela sam svoju budućnost
provesti sa njim. mislila sam da mi je on stvarno suđen, ali očito nije bio...
Svima sam postala jako dosadna sa stalnim pričanjem o njemu, uspjeli su me
nagovoriti da mu pošaljem mail, pismo ili bilo što samo da mu konačno priznam da
je on onu noć zauvijek promijenio moj život....poslušala sam ih, napisala mu dugo
dugo pismo , sve sam mu objasnila, koliko sam ga voljela i koliko ga još volim...
Nadala sam se da će mi odgovoriti, da će napisati barem nešto, pa da je i napisao
kako sam mu odvratna ja bih bila zadovoljna s time, jer onda bih ga bar
zamrzila...ali ništa. 20 dana sam smišljala glupe razloge i opravdavala ga pred
samom sobom zašto još uvijek nije odgovorio... Ali shvatila sam da je dosta
laganja i zavaravanja, da je htio odgovoriti već bi to napravio. Razočarao me je
strašno, bio je moja vizija najsavršenijeg bića koje uvijek zna što treba
napraviti u kojem trenutku, imao je sve vrline i nešto sitno mana.... Nitko mi
ne može reći da sam se zaljubila u njega zbog njegovog fizičkog izgleda, nisam
jer on nema ništa od onoga što bi trebao imati moj idealan muškarac...a stvarno
je čudno da cijeli život maštaš o plavookom princu, a na kraju te zarobe jedne
smeđe oči.... Bila sam rob te ljubavi, pustila da kraj mene prođu bolji i
iskreniji muškarci od njega, koji su me htjeli voljeti, ali ne ja sam ih sve
odbijala, jednog po jednog, misleći kako će uskoro svanuti dan kad će mi doći
«moj» Josip... Ali «moj» Josip nikada nije došao, nije odgovorio na pismo, nije
nazvao više nikada, a kako sam ga samo voljela..... I možda je konačno danas
pravi dan da kažem toj ljubavi ZBOGOM!! Da ju pustim da zauvijek padne u
zaborav, i zaboravim te smeđe oči i tu viziju savršenstva...... Ne, nakon toliko
neprospavanih noći i prolivenih suza, ne mrzim ga niti ću ga ikada moći
mrziti.....već sad na kraju želim samo jedno: da se i on jednom tako
nestvarno i nesretno zaljubi... Da čuva tu ljubav u sebi kao nešto najsvetije i
najdragocjenije što ima, da nema hrabrosti to priznati, a kad prizna da ostane
bez odgovora..... Možda sam zla što mu to želim, ali mogao je ostati muško i
nazvati kad je pročitao pismo, a ne prešutjeti to i ispasti kukavica.... A možda
sam si sama kriva jer sam dopustila srcu da se zaljubi u potpunog stranca, ali
SRCE IMA SVOJE PUTOVE KOJE RAZUM NE PREPOZNAJE!!!
Moja priča je gotova, nadam se da me stvarno čeka sreća negdje u blizini, jer
nakon dvije godine patnje i neostvarenih tisuće želja i snova. zaslužila sam da
budem sretna.......
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 01-08-2009   #17
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

PTICE UMIRU PJEVAJUĆI

Tri duga mjeseca, razmišljanja o tebi, gdje si, šta radiš...naš dogovor o kojem samo ja i ti znamo: Samo da prođe jedan mjesec, da se sve sredi, nemoj ti mene zvati, zvat ću ja tebe!-rekao si mi,..
Toliko ti je stalo-pitala sam te?...da, stalo mi je-rekao si, ne bih te zvao da mi nije stalo...
A ja sva sretna, kao malo dijete vjerovala sam ti i sva odvažna u sebi sam, vrištala sva od sreće: VOLI MEEE,..stalo mu je do mene!

Desilo se prije tri mjeseca, kad sam uprskala našu vezu, ne namjerno... htjela sam ga samo za sebe, zauvijek samo za sebe... a on nije htio da se veže za mene, znala sam da nešto krije, ali šta? Ta me je tajna razarala, uvlačeći sumnju u mene poput crva što se polako probijao kroz vijuge moga uma... postajala sam nestrpljiva i nepovjerljiva...osjećala sam, da ga volim ludo ali i da nije u redu da me laže... laž po laž... došla sam do zaključka da ima nekoga. Iako je njegova ljubav prema meni bila čista, svaka njegova riječ je dopirala do mog srca, poput strela i ja sam osjećala nemir i strast... znao je to dobro da radi, pravi srcelomac, sve ono što sam voljela imala sam od njega... ljubav u koju sam se zaklinjala, koju sam tražila, našla sam kod njega ...eh, koliko čekanja i odricanja zbog jednog čovjeka,.. koliko misli i slatkih odlazaka u krevet sa mislima o njemu... da bi saznala na kraju da ima nekoga!
Mi proklete žene, samo neka nas voli, ma koliko ubjedljivo, same se tješimo da nije to što mislimo ali stvarnost se desi bolnija od sve ljubavi koja je izgledala stvarna, sve se pretvori u kristaliće lažne sreće...

Ipak, molio me je za još jednu šansu, a ja mišljah VOLI ME, pa pristah da čekam svog glasnika koji treba meni da se javi, dok se stiša ta zbrka, a ja poput uplašena djeteta, što mi obeća moju lizalicu, pristanem da čekam...i prođoše tri mjeseca...
Danas, sam zamolila moju drugaricu da ga nazove,.. sva sam se tresla od neizvjesnosti i strepnje...a do tada sam proživljavala neprospavane noći sa suzama, od želje da ga čujem, da ga vidim, dolazio je u moj san, stvaran... osjećala sam tople usne kao stvarne ...oh, Bože! koliko sam ga voljela, koliko sam mislila na njega, ti si mi Bože svjedok da je moja ljubav čista i da mogu istrajati dok čekam...ali nažalost! sve je neizvjesno... i dok sam te čekala ljubavi moja jedina, svaki dan u meni je umirala ona slatka nada da ćeš biti pored mene... strah me je prožimao svakim trenutkom i padala sam u laganu umiruću depresiju... da li si se zapitao, šta se dešava kod mene... da li si se zapitao kako sam? Ne znam, nikada to možda neću saznati, a toliko bih te voljela pitati, slušati ili samo gledati... zamišljala sam, kako te ljubim, kako te grlim, kako diram tvoju kosu... sve više si postojao moja opsesija, moja želja, moja strast... a koliko smo razdvojeni, zar nisam živi dokaz - žene koja čeka, koja voli svog mornara, putnika, nazovi se kako hoćeš, jer ja znam ko sam, znam da čvrsto stojim na zemlji, ali ne znam, koliko mi treba da shvatim tvoju ljubav - ako uopšte više postoji za mene... Nema dana, da nisi bio prisutan u mojim mislima, nema noći, suza koje sam ostavljala iza sebe i budila se umorna i sama ... koja ironija života...
Gdje sva ona šarena laža, sve one ljubavne noći što mi ih ti pružaše,.. što sam se budila u zagrljaju jedinog mog dragog, koji si ti i danas... nema tog koji bi mogao zauzeti mjesto tvoje a da ti nisi prisutan - tu si uvijek i kako da mislim o drugom? Ne, ne mogu ja to... ušao si mi u svaku poru moje kože, ušao si u moj život i ja te ne mogu – otjerati - ...volim te, ljubavi moja!
I kad bih htio ponovo biti moj, osjećam da to ne bi bilo kao nekada... moja čula ljubavi, moja tuga, moja strast, iako postoji, mislim da je izgubila onu živopis, onu melodiju emocija što su se uvijek utrkivale u mojoj glavi dok sam htjela biti tvoja... sva ta moja unutarnja poezija, koju si volio kod mene polako gubi značaj, živote moj! Nisi svjestan koliko patim, koliko se plašim ovog razgovora...
Da, ona je nazvala... a on tek, tako kao prolaznik, kao putnik - samo reče: kad dođe "vakat" zvat će me!
Koji "vakat"(vrijeme)....??? Ne...dugo sam čekala!
Pustila sam suzu, obrisala je, i polako sam se okrenula, laganim koracima pošla ka Vilsonovom šetalištu...imam vremena, slobodna kao ptica,.. vrijeme je divno, sunčano, baš za šetnje...i tako polako sam počela shvaćati da je sve bilo lažno, da sam se nadala uzalud. Pitam se: zašto su moje emocije izgubile onu draž, melodiju ljubavi koju sam potiskivala samo za jednog čovjeka, zašto???
U meni još i danas zavrišti ona slatka bol za njim, ona nada, još i danas zaboli me svaka pora u kojoj se on uvukao... sva tišina mojih emocija tupo odzvanja u mom umu, poput zarđale melodije orgulja... daleko je još ono mirno more mog lijepog sjećanja u nepovrat,..
Ostat će zauvijek zapečaćena u jednom krajičku moje ličnosti, kao ožiljak jedne ljubavi i ako ikada dopre moja misao do tebe... a znam da hoće i znam da ćeš tada znati da sam to ja: neka te niko, nikada ne voli kao što sam te voljela ja!
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 06-08-2009   #18
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Zovem se Ljubav.

Postojala sam pre nego sto je bilo šta postojalo u Univerzumu, postojala sam pre nego sto je postojala priroda, postojala sam prije nego sto je postojao covek.
Bila sam usamljena, htela sam da podelim sve ovo sto nosim sa sobom kroz nebrojene vekove i stvorila sam svet koji sam htela da se mojim imenom zove.

Uvukla sam se u more i jezera, u reke i potoke, u planine i beskrajna polja, u sume i proplanke.

Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udisete.
Volim da dodjem iznenada, kada se nenadate, volim da vam oduzmem dah, volim da vam oduzmem moc govora.
Volim da vam srce brzo zakuca, da vam kolena klecaju, da cesto izgovarate nesuvisle recenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smete kao deca, volim da setate livadama i berete retko cvece.
Volim da ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pevate, volim da zbog mene pesme pišete, da zbog mene price izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.

Ali sam tuzna kada me se bojite.
Tukli ste me, mucili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i zednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vecne kise i tmurne oblake, krali ste duge od mene.
Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se sirim i razvijam, govorili ste cak i da ne postojim.
Niste verovali u mene, izmišljali ste strasne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljackali ste, ubijali ste.

Ali sve sam zbog vas izdrzala.
Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesrecnu, da vas ne rastuzim.
Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rasterala, nepriemetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno.
Sunjala sam se kao mio lopov oko vasih srca, omeksivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se nece moci nikada vise ukloniti.
Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema ko obrisati, terala na smeh kada ste mislili da cete vecno plakati, terala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vecno cutanje.

Ne bojte se.
Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vase hramove.
Primpremite sudove duse svoje da vam ih napunim radoscu i veseljem.
Ja cu biti vasa molitva, ja cu biti vas vid kada ne vidite, ja cu biti vas sluh kada ne cujete, ja cu vas nahraniti kada ogladnite, ja cu vas napojiti kada ozednite.
Ja cu biti vasa svetlost u mraku, ja cu biti put po kojim cete hoditi kada budete mislili da prolazite nepoznatim predelima.

Ne bojte se.
Otvorite srce i primite me u sebe.
Jer sam tu.
Jer postojim.

Zovem se Ljubav, samo me pozovite i bicu tu...
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 16-08-2009   #19
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Pogrešan Broj ...

Autor : Tambarić


Minutu iza ponoći telefon je zazvonio i trgnuo me iz sna .
"Koji to slijepi putnik noći , nabode baš moj broj ?" -upitah se i ljutito bacih jorgan sa sebe , ali ostadoh ležati neko vrijeme ostavljajući neznancu vremena da se sjeti , kako i nije pametno zvati u ponoć , pa da lijepo spusti slušalicu .
Ali ne lezi vraže telefon ponovo poče da zvoni . "Kako mu ne programirah kakvu bolju melodiju od ove ? "- pomislih mrzovoljno i ne paleći svjetlo požurih bosonoga gazeći mjesečevo lišće koje se bijaše prosulo po tepihu .
Podigla sam slušalicu i zatvorenih očiju rovim po memorisanim riječima
blažeg značenja kako bih spakovala psovku , jer ne rado psujem .
"Halo !" - dreknuh u slušalicu i počeh odbrojavati sekunde tišine koja potom zavlada oko mene ...
" Halo , ja sam " - progovori tiho glas kojeg sam poslednji put čula prije sto godina i koji mjesec duže .
.......Moja prva ljubav / moj prvi pređen most .....
Da , bijo to on . Znači nije mrtav kao što sam ja to zamišljala . Još je tu negdje iza zida moga života , polu - živ , ali ipak dovoljno živ da me nazove u ponoć i ddodirne davno potisnuta sjećenja iz srčane komore .
Nisam bila sigurna da bi on imao to kefalo izrazti se istim riječima , ali mora da je pomislijo nešto slično . Ali u meni , ni njega ni mene . Samo glas koi mi sa onu stranu žice kroz uši protura davno zagubljen početak nekakve tužne romeojulijevske balade , spominjući događanje najveće ljubavi čiju hronologiju ne mogu da pratim .
Slušam ništa ne govorim . Glas mu plačan kao one jeseni kada smo se vraćali iz " hrama mrtvih ljubavi " gdje smo između ostalog sahranili i našu sedam godina dugu ljubav .
"Sjećaš li se da niko osim nas , nije vjerovao u to ?" - pita me , dok se uporno pokušavam sjetiti , kako da formulišem kraj razgovora , a da ne uvrijedim ono ne doraslo dijete u njemu , kojeg su mazili i pazili , kao da je svijet zavisio samo od toga , koliko će on biti srećan i zadovoljan .
I odjedom ono sudbonosno : " Želim da mi oprostiš i da mi se vratiš ... ...."Nisam prestao da te volim ... - tako nešto .
U ogledalu susrećem ono što bi trebalo biti moj lik obavijen mjesečevom svilom , i konstatujem da ne poznajem tu ženu . Oči su joj hladne , i nekako metalno zelene . Ispod očne jabučice dvije bore u znaku slova
"T" , kao Tuga koja je godinama ne smetano stanovala u tim očima , da bi se na kraju pretočila i skamnjena ostala blizu smijavica na oba obraza.
" Hvala ti što si mi ostavio tolike godine , da mogu razmisliti o tome !" - rekoh mu ironično , zagledavši se ponovo u ono lice u ogledalu koje mi odmah reče , da je od tada prošlo petnaest godina .
" Nisi trebala da odeš u Njemačku ! " - Mogli smo pokušati ponovo a znaš i sama da sam se oženio s njom ne iz ljubavi , nego zbog majke .
"Je li ti živa majka ? " - upitah , ko zna zašto .
" Nije , umrla je " - odgovara s tugom u glasu .
Htjedoh dodati da će joj biti previše vruće u džehenemu , ali ne mogadoh , ne zbog nje , nego zbog toga što nemam prava da sudim .A Allah sve zna !
"Jadno siroče ! " - porugah mu se samo , ne bi li se sjetio da je on meni bio sve , pa čak i majka koja mi bijaše umrla mnogo prije njegove .
"Umorna sam moram spavati " - slagah , a u stvari samo htjedoh da oboje izađemo sa polja obostranog poraza bez rana ,i ako ikako može bez ponovnog viđenja ovaj put zauvjek .
" Zašto se ne vratiš u rodni kraj ?" - pita na kraju , da ne bi rekao kako bi bilo super da se i on pokraj nekoga
skrasi kada mu je izabranica majčinog mu srca našla drugoga , čim mu je majka umrla .
"Nemogu "- rekoh iskreno . Vrijeme je da kreneš moim putem , kojemu sam svaku stopu zalila suzama dok ste ti i ona prolazili zagrljeni pokraj mene .
" Želiš da mi se osvetiš ? " - konstatuje dok mu se glas već polagano slama na ivici plača .
" Ne ! " - Želim samo da ti kažem ono što osjećam .
" Šta ? " - pita ponovo , jer ne može da shvati da mu poslednja lađa
već tone , te da ostaje na pustom ostrvu sa koga nikada neće zaplivati ka nekoj drugoj obali . A , kao što se to u životu uvijek i pokazalo , kukavice nikada ne nauče plivati do kraja .
" Reci mi to što osjećaš , ali budi iskrena kao i uvijek ! " - zamoli on .
" Hoću reći ću ti ! - Davno si umro u meni ....
Na kraju tišine , desilo se ono što je moralo biti i što sam očekivala . Spustio je slušalicu ..... Pogledah ponovo u ogledalo . Ovaj put bila sam to ja . Prepoznah se po njemu . Mojoj drugoj ljubavi koja se smiješila u dnu zjenice oka .
Ko je to bio ? - upitao me on kada se vratih u krevet i grleći me razmaženo položi glavu na moje grudi .
Niko ! - odgovorih mu .
"Neko je birao pogrešan broj ...
superbaka is offline   Reply With Quote
Old 05-09-2009   #20
superbaka
Registrovan
Domaćin
 
superbaka's Avatar
 
Join Date: Jun 2008
Location: nova varos
Posts: 16,390
Default

Jedna ljubavna priča

Mislim da je bilo vrijeme da vam ispričam priču..
Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeći nju...
Ustvari da krenem od početka
Tog jutra sam krenuo da kupim cigarete u obližnji dućan, koji je kao i uvijek bio krcat starinama što su se muvali tamo cijeli dan. Sjedili ispred dućana, žicali pare za pivu koju bi odma naiskap popili, pa u roku od minute krenuli u potragu za novom. Već sam ih znao po imenu: Žuti, Joso, Vlaho i Topić. A tko ih ne bi kad koliko god pijani znali su tko je gdje i s kim šta radio. Naša Informativna Služba. Ponekad ih je čak i policija dolazila pitati za pomoć kad je bilo neko sranje na kvartu.. Ukratko znali su sve.
Te noći bila je pretučena.
Nisam za to niti znao dok me Joso nije povukao za ruku i rekao mi sto je bilo. "Mali jucer je bilo sranje kod Andreje." Matej, njen bivši je čekao kod njene kuće da se pojavi. Sam bog zna šta je htio od nje. Tamo negdje iza ponoći, ja sam radio, Ivan moj susjed ju je pratio kući. Pouzdan mali, znao sam da će ju čuvati. "Ivan je u bolnici" nonšalantno je rekao Žuti. "Koj’ kurac" pomislio sam. No priča se već izvrtjela u mojoj glavi.
Matej ju je čekao, ona je došla s Ivanom, ovaj je poludio i prebio ga. Puko je definitivno. Otkako mu je stara poginula, stari mu se propio, Andreja prekinula.. više nije bio svoj. "Neće to samo tako proći!" Joso me je pogledao kroz krvave oči, što od alkohola, što od nespavanja i prošaputao.. "Pazi se mali, znaš da nije sasvim svoj."
Krenuo sam prema njenoj kući..
Ako je dobro bit će doma, ako nije ubit ću ga.
Kucam... ponovo...
Zvonim... nitko ne otvara.
Idem oko kuće na stražnja vrata, možda su u vrtu. Nema nikoga, sve je zatvoreno. "Andreja!" poviknuo sam.. nema odgovora.. "Andreja!!" Susjedina mala je izašla u dvorište: "Saša dođi.. Andreja je u Draškovićevoj, starci su kod nje, nije dobro... "
Ovaj dio se niti ja ne sjećam najbolje. Znam da sam nešto promrmljao i otrčao doma po auto. "Šta joj je.. Šta joj je.." mislio sam cijelim putem do bolnice
Ušao sam u onaj smrad sterilno čistog prostora koji se može osjetiti samo u bolnicama. Smrad kemikalija pomiješan sa hrpom staraca koji šire osjećaj, ne miris, osjećaj truleži. Nešto je govorila, nisam je bas doživljavao. Gledao sam u punu čekaonicu jeli tu Tomo, njen stari ili majka teta Katarina. "Izvolite" i ruka na mom ramenu me prenulo iz tog stanja. Pogleda ne mičući s čekaonice pitao sam "Andreja Marić, gdje je?" "Ne znam" bio je odgovor. "Šta ne znaš, koj’ kurac stojiš tu, pogledaj mater ti jebem blesavu!!" "Kako se ti to razgovaraš! Je li?!" odgovorila mi je brkata sestra u bijelom... "Jučer je dovezena, Andreja Marić, gdje je?!" U tom trenutku sam snimio njenog starog kako izlazi kroz vrata i ide prema aparatu za kavu.. "Striček Tomo" uzviknuo sam i potrčao prema njemu.. "Gdje je?" pitao sam, ali vidjevši suze u njegovim očima ostao sam skamenjen. "Saša.. Matej je jučer... Potres mozga... vilica... kritično.." je bilo sve sto sam čuo... "Gdje je?!" kroz suze sam prozborio "Gdje je?!". Odveo me gore na prvi kat, a svaki korak je bio teži od drugoga. Teta Katarina je stajala pored vratiju i gledala u njih. Na njoj se vidjelo da je tu cijelu noć proplakala. "Teta Katarina" rekao sam i primio je za ruku.. Ona me zagrlila i kroz jecaje sam čuo kako šapće njeno ime "Andreja.. moja Andreja". Ostao sam s njima jer za drugo nisam imao snage.
Njene oči, miris njene kose, njen osmjeh koji sam gledao dok sam je držao u svojim rukama su mi konstantno letjeli kroz glavu.
Točno se sjećam svakog trenutka, koji sam proveo s njom. I dan danas kada osjetim parfem koji je nosila stanem i sjetim se..
Doktor je došao kasnije i pozvao Tomu da dođe. Nešto mu je prošaptao, a on je zaplakao i pao na koljena. Teta Katarina me uhvatila za ruku i zavrištala. Ja sam samo bespomoćno sjedio tamo, ne vjerujući dok su mi suze klizile niz obraze.
Odveli su ih da ju vide posljednji put, a ja sam ostao sjediti na stolici; ne shvaćajući.. kako??.. Zašto??
Ustao sam se i nogama kao od olova, korak po korak boreći se sam sa sobom ušao u sobu.
Ležala je na krevetu, plava kosa koju je uvijek držala u repu bila je raširena po jastuku. Usnice koje sam ljubio bile su plave, lice blijedo, bez boje. A njene oči koje sam satima bez prestanka gledao bile su zatvorene. Izgledala je kao mali Anđeo, kao da spava, a ja sam čekao samo da otvori te oči i da se nasmije.. Ali nije.. Više nikada..
Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeći nju...
....Kad odjednom suze su krenule teći niz moje lice kada sam se sjetio da je nema. Da je nema u mojim rukama, da nema onog smiješka kojeg je čuvala samo za mene, da nema tih usnica niti tih očiju..
I plakao sam....
I plačem i dan danas kad se sjetim, makar je prošlo puno vremena..
I plakat ću..
Jer ja ju.. još uvijek Volim.
superbaka is offline   Reply With Quote
Reply

Bookmarks

Tags
ljubavne, price


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools Search this Thread
Search this Thread:

Advanced Search
Rate This Thread
Rate This Thread:

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Forum Jump


All times are GMT +2. The time now is 08:02. Powered by vBulletin® Version 3.8.7
Copyright ©2000 - 2019, vBulletin Solutions, Inc. www.SJENICA.com






Prijatelji sajta:
Parovi rijaliti uzivo - FOLKOTEKA.com - SJENICA.net - Freestring - FOLKOTEKA.org - Sve o pametnim telefonima - Besplatni mali Oglasi - MixoTeka.org - Tekstovi pesama - Najbolji domaci recepti - FOLKOTEKIN forum - Restoran SREM (Novi Beograd)