SJENICA.com forum


If this is your first visit, be sure to check out the FAQ by clicking the link above. You may have to register before you can post: click the register link above to proceed. To start viewing messages, select the forum that you want to visit from the selection below.



Ovo i ono sve što nije našlo mesta u ostalim temama, naćiće mesto ovde...

Reply
Old 31-03-2017   #1
refka83
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Oct 2016
Godine: 35
Posts: 53
Default Zabavno književni kutak!

KAD UMREM DA SE SMIJEM

(...)
Posjeta ministrice izbjegličkom kampu
-Dobro je… Dobro je…
-Fali li vam šta?
-Ne fali. Bog dao, pa nam više ništa ne fali.
-Želite li se vratiti?
-Kuda?
-Pa… u… odakle ste?
-Iz guzice pasije.
-Ovaj… jest ti nano ovaj dedo šaljivdžija!
-Jest.
-Želiš li se ti nano vratiti?
-Kuda?
-Pa… u… odakle si?
-Iz gujice pasije.
-Ovaj… dedo iz guzice, a ti iz gujice? Kako to? Aaaa… jeste vi meni šaljivdžije!
-Jesmo, fala Bogu.
-Jeste li zadovoljni smještajem u kampu?
-Jesmo, fala Bogu.
-Kako vas zdravlje služi? Jeste li zdravi?
-Jesmo, fala Bogu.

***
-Ženo, dodaj mi tablete za umiranje!
-Koje su boje i u kojoj su kesi?
-Istresi plavu kesu, pa nađi žute tablete što su dobre zasvašto.
-Popij prvo ove za srce i ove za glavu, da ti je lakše mrijeti.
-Neka! To ostavljam tebi, ako te srce za mnom zaboli, il te zaboli glava oko zaostavštine. Oporučujem ti svih osam kesa tableta za život. A sad mi nađi one žute što su za umiranje i jednu onu od koje se smije.
-Nemoj bolan, eto vidi kakav si… Ni sa onom ženom ništa ljudski ne progovori, a haman je fina.
-Sebi je. Daj ti meni moju tabletu.
-Što će ti još, dragi Hazime, već si tri danas popio?
-Neka sam. Hoću još jednu. Kad umrem, da se smijem.


Nura Haver
refka83 is offline   Reply With Quote
Sponsored Links

Old 31-03-2017   #2
refka83
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Oct 2016
Godine: 35
Posts: 53
Default

BILO JE LANI...


Sjecam se dobro:
Bilo je lani,
Bas kao sad -
Sa jednim trenom
Srce mi rani -
i zivot mlad.

Sjecam se dobro:
Bilo je lani,
Bas kao sad -
Sa jednim sm'jeskom
Srce mi zani
A usu jad...

Sjecam se dobro:
Bilo je lani,
Bas kao sad -
Pa da mi kaze,
Sta vece kani -
Bio bih rad...



Riza-beg Kapetanovic Ljubusak (1868 - 1931)
refka83 is offline   Reply With Quote
Old 31-03-2017   #3
refka83
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Oct 2016
Godine: 35
Posts: 53
Default

PLAC DO LUDILA


Durmo bijaše nekad najljepši i najviđeniji mladić u selu. Sve seoske djevojke su uzdisale za njim. On je bio dobričina, šaljivdžija i bećar sve dok nije sreo Hanu. Hana bijaše iz begovske kuće, a Durmo sin seoskog nadničara Alije. Ona, rasna, crnooka, vitka i svojeglava kao i njen otac Smailbeg i sama se krišom raspitivala o stasitom bećaru sirotog Alije. Svi su znali, pa i oni sami, da nisu jedno za drugo, između njih stajala je planina, Smailbeg. Zbog Hane i njene ljepote, a i zbog njenog raspitivanja o njemu, Durmo se propi. Danima i noćima je lumpovao sa mojim pradjedom Eminom.

Jednoga dana, zaluđen ljubavlju i ohrabren pićem, ode kod Smailage i zatraži Haninu ruku. Smailbeg se prvo dugo smijao, a onda se žestoko razljutio i istjerao sirotog maldića kao psa iz avlije svoje. Smailbegove sluge nahuškaše pse na njega i on jedva umače u kuću moga čukundjeda Ibrahima, Eminova oca.

Poslije toga Durmo se još više propi i ko zna gdje bi i kako završio da mu neka curica ne donese neočekivanu poruku od Hane. Na bijeloj mahrami Hana je izvezla: “ Biću tvoja ako me ukradeš.”
Durmo se povjeri Eminu i moj pradjed, rahmet mu duši, odluči: “ Ukrasti nego šta!? Sevap je ukrasti je od onog zulumćara.”
Jedne noći zalajaše Smailbegovi bijesni psi, a u obližnjem šumarku zanjištaše konji. Nikoga to ne uzbudi i niko ni usnu ne usni šta se te noći zbi.

Sutradan puče po selu glas. Smailbeg je zapjenjen jahao sa slugama od kuće do kuće, urlao kao ranjen vepar i zahtijevao od zbunjenih seljaka da mu odaju gdje su Durmo i Emin. Niko nije odao jer niko nije ni znao. Seljaci naslutiše da se te noći desilo nešto veliko i teško kao sudbina. Prohuja šapatom glas da je nestalo Hane i da zato Smailbeg riče po selu.
Tri je puna mjeseca Smailbeg tražio Durma, Emina i Hanu, a onda se umoran i očajan vratio sa slugama u selo, skrhan. Domalo zatim, dođe u selo i Emin. Smailbeg se bijesan unosio Eminu u lice, a ovaj je mirno odgovarao da on ništa od toga ne zna i da je sa nekim kiridžijama bio u Solunu.

I nikad se do rata ( partizanskog i četničkog ) ne saznade se gdje su Durmo i Hana.Oni su sretno živjeli negdje u dalekom selu, u planini, tamo gdje Piva i Tara rađaju Drinu, daleko od rodnog mjesta. Imali su trogodišnjeg sina i prelijepa Hana bila je opet trudna.
Negdje početkom rata nestade Emina. Svi su mislili da je poginuo negdje, ili da ga je neka od mnogobrojnih vojski, koje su kroz selo prolazile, odvela sa sobom.

A tamo, gdje se Drina rađa, događalo se nešto kobno i strašno, rađalo se Durmovo ludilo iz njegove prevelike sreće.
Emin je sve svojim očima gledao i poslije pričao.
Misleći da nikakvo zlo ne može doprijeti do Hanina i Durmova skolništa, u stogodišnjom šumom okruženoj delti tek rođene Drine, Emin se sklonio kod njih pred najezdom mnogobrojnih vojski od kojih je svaka nosila svoje zlo ( da li je ikad i jedna vojska donosila bilo kakavo dobro??). Niko, do on, nije ni znao za njihovo sklonište pred Smailbegovom silom i nesretnim zakonima slaboumnog čovjeka koji im nisu dozvoljavali da svoju sreću podijele sa drugima nego su je morali sakriti duboko, duboko u njedra majke prirode. Tu , u toj zaboravljenoj, nepristupačnoj delti, sakrivenoj od svega ljudskog što bi je zagadilo i okužilo, tu, u drvenoj kolibi, Hana i Durmo su vidjeli i osjetili više sreće u tri-četiri godine svog života nego Smailbeg u svojim dvorima za čitav život. U tom idiličnom gnijezdu njihove ljubavi i Emin se osjećao uzvišeno sretan i siguran. Mislio je da će ga ta njihova neizmjerna ljubav zaštiti od sljepila i zla teškog i krvavog nasljedstva ljudskog.

Ispočetka mu se pričinilo da će i uspjeti u svojoj nakani da se zakloni i sačuva od zbivanja baš tu, daleko od ljudske civilizacije i njene bijede. Prošlo je i više od pola godine kako ništa od onog što se događalo u čitavom svijetu nije doprlo do njih. Samo ponekad, čitavu vječnost daleko čulo, se potmulo gruhanje zla i stenjanje majke zemlje pod bijesnim izumima svojih sinova.

Durmo je imao nekoliko koza koje su se često gubile u ogromnoj šumi. Jedno poslijepodne zađoše Emin i Durmo malo dublje u šumu da usijeku japiju za tor kozama. Povedoše i malog trogodišnjeg Durmovog sina Emina. Hana ostade sama da sprema večeru. Sa nekim čudnim predosjećanjem isprati pogledom sa uskog prozorčića kolibe tri najdraže joj prilike što zamakoše u šumu. Postaja malo, zamišljena i uznemirena, sa strepnjom u srcu, kao šumska srna kad osjeti krvoločnog vuka, ali se brzo trgnu i požuri da založi zagašenu vatru, iskopa nekoliko krupnih krompira iz bašte, provari friško kozije mlijeko, nakupi iz bureta drvenom kašikom nekoliko miomirisnih , žutih komada sira, zakuha tijesto u drvenoj činiji, zasuka rukave i nogavice šuštavih dimija, zabjelasa joj se mehka, prelijepa koža u polutami kolibe, opipa rukom nevelik nabrekao stomačić u kojem se meškoljio život i sjede za sofru da razvija pitu. Gipkim kretnjama se savijala za oklagijom i tanka bluza joj se izvuče iz dimija. Ukaza se zamamna oblina na spoju nabreklih bokova što su se samo dali naslutiti u produžetku kičmenog udubljenja koje je, kao putokaz, nestajalo ispod svitnjaka. Hana se sagibala naučenim kretnjama, sa blagim osmijehom sreće na licu. Ni slutila nije da njeni bokovi i reazgolićena leđa bude pohotu u oknu prozorčića njene kolibe. Zauzeta svojim poslom nije ni osjetila da je kolibu okružila vojska, čudna vojska dugačkih brada sa mrtvačkim lobanjama na ogromnim šubarama. Dva usplamtjela oka su upijala njene zanosne kretnje. Ništa ne budi veće zlo u krvi zarobljene vojničke duše kao usamljeno, krhko i nezaštićeno žensko tijelo. Njena prevelika ljepota postaće njena kob .

Bilo ih je puno, i previše. Nisu mogli svi da se natiskaju u kolibu. Izvedoše je napolje izbezumljenu, bijelu od brašna i od prevelikog straha. Nije vrištala. Izbezumljena, nije mislila na sebe. Mislila je na Durma i svoja dva Emina. Njih je bilo puno. Svi su imali nekakve čudne puške i puno sjajnih metaka preko prsa. Smijali su se i pijano podvriskivali, ali se pomalo i ustezali pred njenom božanskom ljepotom.

Noževima joj pocijepaše bluzu i dimije. Osta gola i nemoćna među dvadeset gladnih i zlih kurjaka što su kezili očnjake na njenu frišku krv i mlado meso. Ali njen duh ne pokleknu. Probudi se begovka u njoj i ona pljunu bradonju što joj podera odjeću. Vukovi zrežaše u hordi zla.
Nemoćna, obnažena, očajna, izgubljena otimala se zloj sudbini u svojoj avliji, pritiskana smrdljivom,oznojenom masom pijanog mesa. Panično je grebala noktima, udarala nogama, kidala smrdljivo meso zubima. Kad joj polomiše prste na šakama, vilicu iskriviše i zube poizbijaše, skrhana od bola i nemoći, zagleda se izgubljenim pogledom u daleko plavetnilo neba pod kojim su vukovi čerečili njeno tijelo i ispijali njen život. Sa neba nije dolazila pomoć.

U obližnjem šumarku Emin čvrstim zagrljajem zaustavi Durma da ne ode u sigurnu smrt. Gusto žbunje ih je sakrivalo od kobnih pogleda. Slika onoga što se dešavalo pred njegovom kolibom derala je Durmovu dušu i on se, kao bijesan konj, otimao Eminu. Izbezumljen, zbunjen i prestrašen mali Emin poče tiho da plače. Durmo se trznu na dječiji plač, njegova duša se u djeliću sekunde rascijepi na dva krila. Jedno mu je smrtno krvarilo i stenjalo pod prevelikim zlom, a drugo je bilo na smrt uplašeno. Njegov pogled se susrete sa Eminovim. U pogledu svog prijatelja Durmo pročita da bi i Hana više voljela da im bar sina sačuva i on kleknu pored djeteta svog i teškom žuljevitom rukom poklopi u plač rastegnuta dječija usta. Težak dječiji jecaj utihnu.

Pred kolibom, užas i stravičan bol, oduzeše Hani svaku moć. Ležala je, raskrečena, okrvavljena, polumrtva i mirno podnosila svoj usud. Njena duša je već bila daleko gore na plavom nebu, a tijelo obamrlo od bola, straha i očaja. Još uvijek nije davala glasa, još uvijek je mislila na Durma i svoja dva Emina.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kad dvadesetoglavo zlo zasiti svoju pohotu, pomahnita još više nad poderanim okrvavljenim tijelom Haninim. Neki golobradi vojnik pokri je sažaljivo njenim pocijepanim dimijama, dok se drugi, oštrobradi sa zlim očima, razbjesni kao bik, nabode njene dimije na vrh bajonete, Hana bolno jeknu od uboda, a on poče mahanito mahati njima kao pobjedničkom zastavom. Na Haninom nabreklom trbuhu osta krvava rupa. Ona pritišće ranu rukama i tiho zaplaka.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.

Kad se pomahnitali bradonja zasitio mahanja dimijama, kleknu kraj Hane sa isukanim ogromnim nožem.
- Sad ćemo da koljemo kurban. – pvika promuklo zlo iz njegova pijana grla.
- Allahu ekber! – prihvati neko iz gomile i svi prasnuše u histeričan smijeh. Samo se golobradi vojnik ne nasmija.
- Nećeš valjda klati steonu kravu. Greota je. – dobaci gomila smijući se.
- Neću. Prvo ću je oteliti. – prihvati oštrobradi izazov i gomila opet prasnu u pijani smijeh.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Oštrobradi raspori, krvnički, Hanin trbuh od pupka nadole. Njene ruke klonuše,a oči, uprte u nebo, se ugasiše.
Krvavim rukama izvadi iz njenog trbuha okrvavljen, nedoživljen život i nabi ga na bajonet. Golobradi vojnik povrati i nestade ga.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Poludjeli oštrobradi je mahao bajonetom na čijem vrhu je bio krvavi komad života ljudskog, i smijao se; mahnito se smijao. Gomila poče da gunđa. Nisu se više smijali. Nešto se slomilo u njihovim pijanim glavama. Kroz gomilu se probi golobradi i strašna pogleda sasu rafal u oštrobradog. Oštrobradi pade sa luđačkim osmijehom na usnama. Gomila se zgleda. Golobradi je čekao.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Rafal golobradog kao da probudi komandanta podivljalog, pijanog čopora i kao da se tek tad sjeti da je on taj što treba da sudi životu i smrti, tu, daleko od ljudskog poimanja zakona, morala i ljudskosti, tu , u njedrima idile i kobi ljudske. U svojoj pijanoj glavi komandat čopora, ipak, dokuči da ne smije pustiti golobradog nekažnjena. Spoznaja i osjećaj odgovornosti probudiše u njemu i sudiju i dželata. Priđe žustro golobradom. Momak je mirno čekao. Gnušanje prema ljuskom zlu uzdiglo je njegova čula na uzvišen pijedestal premoći i neustrašivosti. Nije se ničeg bojao. Njegova svijest je, u djeliću sekunde, spoznala njegovu ulogu u ovom životu. Ispunio je tu ulogu i mirno čekao, nevin kao Isus, sud grešnika. Komandant ga uhvati za prsa i zareža.
- Zar naši da se ubijaju zbog dimijuša! Ha, glupi zelembaću! – palio se komandant sopstvenim riječima, a krv mu je udarala u zajapureno pijano lice.
Momak ga samo sažaljivo pogleda i nasmiješi se nevinim osmijehom sveca. Taj osmijeh djelova kao pljuvanje komandantu u lice i presuda sijevnu kao munja. Komandantov nož zapara ljutito zrak i zari se vojniku ispod rebara. On se skljoka pred komndantove noge, otvorenih, nevinih očiju sa blaženim osmijehom na usnama dječačkim.
Durmo je stiskao dječija usta da ne plaču.
Gomila je ćutala stravično. Stravičan muk smrti i kobne sudbine kao da za trenutak otrijezni pomahnitalu krv. Komandant je stajao raskoračen nad izdahlim tijelom svog najmlađeg vojnika držeći u ruci krvavi nož. Odjednom se stravično rasrdi, i na gomilu, i na glupog golobradog, i na sebe samog, i razjaren, kao đavo sam, paklenim glasom izda naredbu.
- Pokret, mrcine glupe! Dosta je bilo pijančenja i kurvaluka! U boj za otadžbinu! – derao se kao mahnit, krijući se iza nemilosrdne grubosti.
Gomila poslušno krenu za njim. Niko nije govorio ništa ali svi, sa komandantom na čelu, su žurili da što prije pobjegnu od onog što se upravo dogodilo, ostavljajući, na tragu svom, tri leša i jedan nedoživljen život.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.

Kolona zamače u gustu šumu u pravcu ohronulog drvenog mosta na Drini. Most je bio podaleko od Durmove kolibe. Skrhani i svezani strahom Durmo i Emin se ne usudiše pomaknuti iz svog skrovišta sve dok u daljini ne odjeknuše teške vojničke cokule po drvenim gredama protruhlog mosta. Durmo pusta dječija usta i potrča prema kolibi. Dijete se beživotno skljoka u travu. Durmo otrča, izbezumljen, ne okrečući se, ali mu bi čudno što ne ču plač malog Emina.

Moj pradjed, Emin, je uvijek plakao kad je, poslije, po selu pričao, šta se dogodilo. Plakao je jer nije mogao da opiše Durmovu bol , plakao je jer nije mogao da izrazi njegovo razdiranje od očaja, plakao je što nije pustio Durma da udari na zlo i proba spasiti Hanu, plakao je što ga nije pustio poslije kad se otimao da krene za zlikovcima preko mosta, plakao je i kad je pričao kako su ukopali golobradog, plakao je kad je pričao kako su ukopali Hanu i njeno nerođeno zajedno, plakao je kad je pričao kako je Durmo dugo budio malog Emina i deset dana ga nije dao ukopati, plakao je jer Durmo više nije bio on, nego neko drugi.

Deseti dan Durmo izgubi svaki razum. Emin ukopa dijete. Usmrdjeli leš oštrobradog baci u Drinu i povede Durma koji je utonuo u svoj svijet, preko starog drvenog mosta prema rodnom selu. Provlačeći se krišom pored raznih vojnih postaja, dvadeset dana poslije stigoše u selo. Seljaci se okupiše oko njih kao oko oživjelih mrtvaca.

Durmo je bulaznio i smijao se nečemu, a Emin kroz suze ispriča priču o Durmu i Hani. Priča doprije i do Smailbega i on gorko zaplaka.
Pod utiskom ove majčine priče, i pored Durmova upozorenja, ja krenuh u daleku Krajinu, ne sluteći da vrijeme ide u krug i da se sprema isto, staro zlo.



Enes Topalović
refka83 is offline   Reply With Quote
Old 31-03-2017   #4
refka83
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Oct 2016
Godine: 35
Posts: 53
Default

KRIVAC


Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.

Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.

Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.

Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
A šta mu mogu?
Naspem mu još dvije pa mu kažem:
"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.

A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
"Sreo Dacu!"
To mu je sva vadiona.

Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...

Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...

Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...

Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.

Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...

Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...

Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.

Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.

Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...

U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...

Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...

Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
"Ko vam je onaj manijak?"
Ja joj kažem:
"Ma, jebi ga! Junfer!"
Ona se nasmija i reče:
"Vidi se", i poče reanimaciju.

Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
Taman da mu kažem:
"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...

Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...

Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
Kažem:
"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
Umirim ja nju nekako... kažem joj:
"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."

Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...

Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.

Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?

Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
Kaže:
"Daco zaboravio!"

Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..


Dario Dzamonja
refka83 is offline   Reply With Quote
Old 31-03-2017   #5
refka83
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Oct 2016
Godine: 35
Posts: 53
Default

U SVJETLOSTI


Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada,u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo san glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi svoju ruku pruži,
I ljubav nas u jedno združi.

Kako je duga bila noć
U kojoj, draga,tebe snivah!
Već mislio sam:nećeš doć.
I rekoh na ti je živa
U tvojoj želji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.

A gledaj:nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan rujan, vedar, žut.
Otvara jesen za nas put.

Pođimo zagrljeni, draga,
U ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.



Dobriša Cesarić
refka83 is offline   Reply With Quote
Old 31-03-2017   #6
refka83
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Oct 2016
Godine: 35
Posts: 53
Default

Kurva

Za ženu priznajem samo kurvu
Poštene nek se ne naljute,
Jer zbog njih izgubih svu radost svoju,
Zbog njih izgubih svoje pute.

Kurva mi dade sve sto joj tražih
Sve slasti jedne žene
I nikad ne pokuša da mi ukrade
Ni delić uspomene

Uvek je volela da me nadje
Okruzena čašama vina
I nikad ne pokuša da se snadje
Da bi sa mnom dobila sina

Za ženu priznajem samo kurvu,
postene neka se ne naljute.
. .


(S.J)
refka83 is offline   Reply With Quote
Old 01-04-2017   #7
refka83
Registrovan
Početnik
 
Join Date: Oct 2016
Godine: 35
Posts: 53
Default

UZ SVJETSKI DAN POEZIJE

PJESNIČKA JADIKOVKA

Podigla bih, glas do samog neba,
Premda ne znam, da li mi to treba?
Jer veliki pjesnike ne čuju,
Bez obzira kol’ko uzvikuju!

Ništa neće promijeniti riječi,
Ova bolest teško da se liječi.
Mogu samo dobiti po turu,
Što se jadna, borim za kulturu!

Ipak stihom, dajem komentare,
Za pjesnike odavno ne mare.
Jedni drugim, mi smo samo znanci,
Proćićemo kao Mohikanci!

Nebitno je što nam rima čvrsta,
Postaćemo istrijebljena vrsta.
Uzalud se dotičemo srži,
Do pjesnika malo ko da drži.

Imaš, nemaš, ne pita te niko!
Svaki pjesnik na skromnost je svik'o.
Ko god ima, treba mu još više
O, pjesnici, loše vam se piše!

Danas vrijede tek oni zanati,
Gdje se nerad odlično naplati.
Jedu, piju, o državnom trošku,
Dok pjesnici gladuju u ćošku.

Za kulturu niko ne izdvaja,
Batina je pobjegla iz raja,
Treba nekog, baš onako ‘rajski’,
Izribati za odnos nehajski!

Imaš , nemaš, šta je koga briga,
Od sveg’ danas, najskuplja je knjiga!
Deveta je na svirali rupa,
Beru kajmak, a knjiga im skupa!

Siti, p'jani, voze limuzinu,
Pjesnike će sasvim da ukinu!
Za pisanje nikad gore vrijeme,
O, poete, i Bogu ste breme!


(S.K)
refka83 is offline   Reply With Quote
Reply

Bookmarks

Tags
knjiŽevni, kutak, zabavno


Currently Active Users Viewing This Thread: 1 (0 members and 1 guests)
 
Thread Tools Search this Thread
Search this Thread:

Advanced Search
Rate This Thread
Rate This Thread:

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Forum Jump


All times are GMT +2. The time now is 16:38. Powered by vBulletin® Version 3.8.7
Copyright ©2000 - 2019, vBulletin Solutions, Inc. www.SJENICA.com






Prijatelji sajta:
Parovi rijaliti uzivo - FOLKOTEKA.com - SJENICA.net - Freestring - FOLKOTEKA.org - Sve o pametnim telefonima - Besplatni mali Oglasi - MixoTeka.org - Tekstovi pesama - Najbolji domaci recepti - FOLKOTEKIN forum - Restoran SREM (Novi Beograd)