SJENICA.com forum


Ako ste prvi put ovde pogledajte FAQ. Možda cete se morati registrovati da bi pisali poruke ili videli sve forume. Da bi videli neki forum kliknite na njegovo ime dolje.



Religija islam, pravoslavlje i ostale vere...

odgovora
Staro 19-08-2009   #61
Registrovan
Domaćin
 
superbaka Avatar
 
S nama od: Jun 2008
Lokacija: nova varos
Poruke: 19,230
Standardno

__________________
superbaka je offline  
Odgovori sa citiranjem
Sponsored Links

Staro 24-08-2009   #62
Unicknnamed
Dobar
 
Unicknnamed Avatar
 
S nama od: Mar 2008
Godine: 38
Poruke: 1,591
Standardno

Halali mi...........

Allah nekome na ovome svijetu da sve ono što mi ljudi nazivamo jednom riječju:sreća. Allah nekoga obdari i pameću i zdravljem i ljepotom i lijepu mu nafaku da, ali opet čovjek kao čovjek, umjesto da bude zahvalan Allahu na onome što ima, da cijeni ono što mu je Allah podario, on se uzoholi pa umjesto zahvalnosti u njemu obijest proradi. A, opet ima ljudi kojima Allah ne dadne sve kao ostalima, bilo da im oduzme pamet, zdravlje ili ljepotu ili nafaku, pa na taj način ih obilježi i s tim biljegom takvi se rađaju i s tim biljegom i umiru...
A Zejneba je bila jedna od takvih, obilježenih, rekli bi smo u neku ruku nesretnih osoba koje uspiju da se naviknu na samog sebe, naviknu se da je to od Allaha, pomire se sa sudbinom i pokušavaju koliko-toliko svoj život učiniti sretnim. Zejneba je bila djevojka koju je Allah obdario pameću, zdravljem i ljepotom, i nafaku joj je Allah finu dao, ni previše ni premalo, taman toliko kako bi se moglo normalno živjeti, ali Allahova odredba je bila da se Zejneba rodi bez lijeve ruke. Sve je kod nje bilo na svom mjestu, i pamet i zdravlje i ljepota, ali pogled na njen lijevi rukav koji je onako prazan u zraku visio, odavao je da ipak nije sve kako bi trebalo biti. Zejneba je to dobro znala i boljelo je to saznanje i ti pogledi koji su se najviše zadržavali na njenom lijevom praznom rukavu su je pekli, a sav taj bol je dopirao direktno do srca.
Druge djevojke koje bi dolazile sa njom na vodu bi odjednom donijele vode koliko im je trebalo držeći u objema rukama posude sa vodom, dok bi Zejneba po nekoliko puta morala da se vraća do vode. Ili kada bi kupila šljive koje su otrešene ležale na putu morala bi da utroši i posljednji atom snage kako ne bi zaostajala za drugima. Bilo je tu niz drugih situacija u kojima je Zejneba osjećala tjeskobu u duši i bol koja joj je razdirala grudi i to sve zbog razloga što nema obje ruke, što nije kao i drugi. Ali bez obzira na sve to ona je pokušavala da ne misli na sebe i svoju sudbinu, pomirila se sa Allahovom odredbom i nastojala koliko-toliko u svoj život da unese makar tračak sreće. Imala je ona i neke svoje snove, svoju maštu, ali i svoju realnost. Slušala je svake noći kako momci dolaze pod prozore svojih izabranica, kako šapuću, sevdišu i uzdišu. I ona je uzdisala, ali ne od ljubavi i sreće, već od bola i tuge. Gorka je bila ta njena tuga čemerna i bolna. Pod njenim prozorom još se nije ni jedan momak oglasio, bježali su od nje i njenih prozora kao da kuga u njenoj kući hara.
Došlo je konačno i proljeće a sa njim je došao i prvi teferič, prvi na koji će Zejneba da ide sa svojom drugaricom Esmom. Dok se taj dan pripremala birajući svoje najljepše djevojačko ruho neki čudan osjećaj je prože. Osjećala je kao da će se nešto loše desiti, nešto je u njoj govorilo da ne treba da ide, ali ipak želja da i ona bude tamo da bude dio tog mnoštva je bila isuviše jaka tako da je odbacila tu pomisao i nastavila sa pripremanjem. Dok je dovršavala jelo začu glas svoje drugarice Esme, zvala ju je da krenu. Već se čula vreva, žamor, glasovi su se miješali i pronosili vazduhom, sve je govorilo da je teferič uveliko počeo. Izašla je vani dok joj se na licu odražavao čudan izraz nemira i straha. Nije voljela da izlazi među svijet, jer ti pogledi nekad podrugljivi i pakosni, a nekad topli i samilosni su je uvijek podsjećali na jednu stvar koju je ona u samoći uspijevala da zaboravi. Ti pogledi su pekli čitavo njeno tijelo, kao žeravice, pa čak i sada dok je stajala sa Esmom u masi naroda posmatrajući šarenolikost tog teferiča i sada je osjećala da nije kao ostali. Svi oko nje su bili radosni, smijali su se, razmahivali objema rukama dok su objašnjavali neke sasvim obične stvari, dok je ona stajala izložena pogledima sa svih strana kao ptica slomljenog krila, koja bi poletjela ali zna da ne može da to učini sa jednim krilom.
Tako je ona emotivno doživljavala svoju sudbinu, a znajući da već duže vremena živi sama ta je tuga bivala sve veća i veća. Ta tuga nije se pojavila odjednom, već duže vrijeme u njoj hara, kida joj tijelo i duh i svaki dan čini je sve bljeđom i bljeđom.
-Zejneba,-zovnu je njena prijateljica Esma probudivši je iz tih tužnih misli.
-Hoćeš li da zaigramo u kolu?- upita je Esma.
Razmišljala je koji tren te neodlučno reče:
-Ne, neću.
Znala je dobro da ako je upita ponovo da neće moći odbiti, jer želja je u njoj bila tako jako da je nikakvi razumni razlozi pa čak ni onaj čudni osjećaj koji ju je obuzeo kada se spremala neće moći spriječiti. A Esma kao da je to osjetila ponovo joj reče skoro molećivim glasom:
-Hajde Zejneba da zaigramo, molim te.
-Dobro kad već hoćeš, hajdemo.
Već sljedećeg momenta su se probijale kroz gužvu da bi došle do kola. Uhvatiše se u kolo i počeše prvo lagahno i polako da se kreću u ritmu muzike, te poslije sve brže i brže prilagođavajući se igri momaka i djevojaka. Na Zejnebinom licu je možda po prvi put u njenom životu zablistao osmijeh, osmijeh sreće i zadovoljstva. Da to se zove sreća, i ovakvi kao ja imaju pravo na nju, i oni mogu biti sretni. Tako je u tim momentima , sva zanesena u igru razmišljala Zejneba. Odjednom ni sama ne zna kako pojavi se u kolu Sabit, seosko spadalo, veoma prgave naravi, uvijek spreman da zbija šale na tuđi račun. Nije slutilo na dobro. Stao je pored Zejnebe koja je bila na kraju kola sa njene lijeve strane te ispruži svoju ruku ka njoj da ga uhvati. Znao je da nema lijeve ruke, da mu ne može dati ono što nema, ali šejtan mu nije dao mira, sve ga je više huškao i podbadao. Ona je okrenula glavu praveći se da ne vidi njegovu ispruženu ruku, te ga ovo naljuti i izdera se na nju:
-Hoćeš li mi dati tu ruku ili ne?
Kolo zastade, muzičari prestaše svirati, svjetina se zagleda u taj do sada neviđeni prizor, svi su očekivali šta će se desiti.
Zejneba se lagano okrenu ka Sabitu i podiže ka njemu svoje blijedo lice, dok su joj iz očiju suze tekle .
-Bog ti dao Sabite ono što si zaslužio- izgovori ona jedva čujnim glasom i pade na zemlju.
Sabit je stajao kao okamenjen, ni riječi nije mogao da izgovori, oči su mu gledale u prazno, još nije shvatio šta se dogodilo, zašto je to zapravo učinio. Gledao je kako prihvataju Zejnebu i odnose je njenoj kući užurbanim koracima, nije znao ni je li mrtva ili živa. Priđe mu Esma te mu reče prekornim glasom:
-Sabite, što to učini, što uvrijedi ovu jadnu siroticu?
-Pusti me, molim te, ostavi me na miru, ni ja sam ne znam šta mi je bilo- to rekavši otrča nekuda.
Teferiča više nije bilo, niko nije mogao poslije ovoga nastaviti da igra i pjeva, narod se razišao i otišao svojim kućama pitajući se šta li će se desiti sa Zejnebom, hoće li preživjeti ovja napad koji je ličio srčanom udaru ili će umrijeti. Haberi o događaju sa teferiča su se prenosili kao vjetrom nošeni, od kuće do kuće, sva mahala je znala za Zejnebinu sudbinu i svi su je žalili.
A u njenoj kući je bilo tiho, samo se čula vatra kako pucketa u staroj zemljanoj furini. Pored njenog kreveta sjedila je Esma i par žena iz sela. Oca ni majke Zejneba nije imala, umrli su prije dvije godine od neke čudne zarazne bolesti koja je eto Zejnebu poštedila, ali ju je duhovno potpuno oslabila. Izgubivši i oca i majku ostala je bez oslonca, bez ikakve potpore i podrške, nije imala kome da se potuži, ni ocu ni majci, ni sestri ni bratu, tako da je sav svoj bol držala u sebi, a taj bol je kao vatra potmulo po njoj harao sve dok nije buknuo, sve dok jadno srce sirotice nije moglo više da izdrži. Sabit i njegova ruka su bili ta kap koja je prevršila čašu, koja je Zejnebu bacila na zemlju a zatim je prikovala za krevet. Polagano je dolazila sebi. S teškom mukom je uspjela da otvori oči. U sobi je bilo veoma mračno, samo je jedna svijeća gorjela na stolu u blizini kreveta. Ugledala je zabrinuto Esmino lice nad sobom. Htjela je nešto da kaže, ali je bol u grudima presječe i ponovo utonu u san.
Kako joj reći istinu- pitala se Esma.
Doktor je bio, pregladao je i rekao da će ovo teško preživjeti, a ako koma potraje duže od tri dana smrt je neminovna. Treći dan otkako se to sve desilo Zejneba je bila malo došla sebi. Na licu joj se ocrtavalo bljedilo i umor. Pogled joj je bio zamućen, gledala je lica oko sebe ne mogavši da ih prepozna. Žene su dolazile kod nje malo bi posjedile pa bi se vraćale svojim kućama noseći vijesti o Zejnebinom stanju. Sedmi dan njene bolesti kao da joj se stanje malo popravilo, čak je malo i pričala sa Esmom, ali sve je to bio samo privid, jer njoj izgleda nije bilo lijeka.
Dok je s teškom mukom gutala hranu koju joj je Esma prinosila pitajući je kao malo dijete, vrata se odjednom sa treskom otvoriše. U sobu je sav zadihan i crven u licu uletio Sabit. Na licu mu se vidjelo da je nečim uznemiren, čak mu je lice bilo poprimilo nezdravo bijelu boju, sve na njemu je govorilo da je Sabit preživio nekakav šok koji je izazvao u njemu taj nemir. Pritrčao je krevetu te kleknuvši pored njega uhvati Zejnebu za ruku i plačnim glasom progovori:
-Halali mi Zejneba, halali mi ako ikako možeš.
-Zašto si Sabite došao da je ponovo mučiš, zar ono nije bilo dovoljno- upite ga Esma povišenim glasom.
Sabit se okrenu ka Esmi te tihim jedva čujnim glasom progovori:
-Danas sam vidio smrt, gledao sam joj ravno u oči.
-Kako to, šta ti se desilo?- upita ga Esma.
Malo zastade prisjećajući se današnjeg prizora na pilani dok mu se u očima vidio strah, strah od smrti, strah od kletve, od dove onoga kome je zulum nanešen.
-Danas kada sam bio na pilani, možda po prvi put sam osjetio šta je to strah. Ni sam ne znam kako se to desilo, odjednom sam ugledao gomilu balvana koja su se kotrljala ka meni. Imao sam dovoljno vremena da se sklonim u stranu i da pobjegnem, ali u tom strahu nisam vidio šta je ispred mene pa sam potrčavši zapleo nogom o žilu i pao…
Riječi su mu zamirale na usnama, govorio je isprekidano kadkada gubeći dah. Malo zastade te nastavi.
-Gledao sam kako se kotrljaju ka meni, bio sam potpuno svjestan da ako me samo jedan dotakne da će me zdrobiti, više nisam imao vremena za bijeg, balvani su mi bivali sve bliže i bliže, još koji tren i već će biti prvi balvan na meni, za njim odmah dolazi drugi, pa treći, pa četvrti, a ni prvi ne bih izdržao već bih bio mrtav. Spasi me Bože, samo me poštedi, pokajaću se za svoje grijehe, biću pravi vjernik, zatražiću halala od svakog onog koga sam uvrijedio…
Dok je ovo izgovarao znao je dobro na koga misli, pred njegovim očima je od onog kobnog dana stalno treperio Zejnebin lik, kao da i sada vidi njene suzne oči kako tužno u njega gledaju moleći ga da je poštedi daljeg maltretiranja.
Pomozi mi ja Rabbi, pomozi mi samo sada.
-Vidio sam da mi smrt puše za vratom, znao sam da me je stigla tvoja kletva, ali ipak Allah me je poštedio, uslišao je moju dovu te su balvani udarajući o jedan kamen koji se nalazio ispred mene počeli da odskaču u vazduh prelijetajući mi preko glave i padajući sa treskom na zemlju. Buka koju su balvani izazvali je bila nepodnošljiva, tog momenta sam osjećao da će mi srce puknuti od straha. Kada je i posljednji balvan preletio preko moje glave, ustao sam i zagledao se u taj kamen koji je bio sebeb mog spasa a sam Allah zna zašto je to tako. Sjetih se dove upućene Allahu, sjetih se tebe i tvojih riječi i dođoh evo da tražim od tebe halala.
-Hoćeš li mi Zejneba halaliti- kroz suze progovori Sabit.
-E moj Sabite, nisam ti ja takva, ja sam tebi već davno halalila, da nisam tako učnila ništa te ne bi moglo sem Allaha spasiti, jer Allah se odaziva dovi onoga kome je zulum učinjen. Nego zapamti dobro šta si obećao Allahu, učini teobu, pokaj se i budi pravi vjernik.
- Nek ti Allah podari dženet Zejnebo. Sada mi je malo lakše na duši, ali znaj da ću do smrti svoje imati u mislima ono što si mi rekla. Nikada to neću zaboraviti.
-Allahimanet – izgovori Sabit tiho, skoči i ode.
Sabit je ispunio svoje obećanje, pokajao se i to iskreno, počeo je ići u džmiju, klanjao je redovno, nikoga više nije vrijeđao niti se na njegov račun šalio, postao je sasvim druga osoba. Već sutradan selom se pronio tužni haber. Svi su ga prihvatali kao neki teret koji se ćutke dočekuje.
Na Zejnebinoj dženazi je bilo mnogo svijeta, za života je niko nije pazio a sada su ipak htjeli da joj se oduže, da je isprate do njenog vječnog boravišta i da time ublaže makar malo grižnju savjesti koja ih je sve redom pekla. Samo malo više ljubavi da smo joj pružili ne bi se ovo desilo, govorili su mještani. Svi su se u neku ruku osjećali krivim. Sabit je sam iskopao mezar, napravio nišane, spustio je u mezar pa su je poslije svi zagrnuli. Ljudi su se odmah poslije dženaze razišli dok je Sabit dugo i dugo ostao na njenom kaburu kvaseći ga svojim vrelim suzama moleći Allaha za oproštaj.»
__________________
Unicknnamed je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 24-08-2009   #63
Unicknnamed
Dobar
 
Unicknnamed Avatar
 
S nama od: Mar 2008
Godine: 38
Poruke: 1,591
Standardno

Kako sejtan zavodi ljude

Medju Izraelićanima živio je jedan čovjek čije je ogledalo duše bilo blistavo, a srce u potpunosti napunjeno nurom znanja... Činio je ibadet pred svojim Gospodarem, dan-noć je stajao poput upaljene svijeće... Ime mu je bilo Abid Bersisa...Kada bi činio dovu, njegova želja bi bila ispunjena. Insani su mu dovodili bolesnike, on bi im učio dove i tako bi brižnici, Allahovom dozvolom, ozdraljali... Eto, posjedovao je jednu ovakvu čast...Jednog dana, zlobni Iblis okupi oko sebe svoje pomoćnike i reče:...

-O, moji prijatelji koji ste u prevarama nagradu stekli!... Ko od vas može ovog Abida sunovratiti u fitneluk? On vas je učinio nemoćnim. Na njega ne utiče nikakvo vaše oružje, smutnja, nijedna vaša prevara. Kakvi ste vi to šejtani?
Jedan od njih otvori svoje plamene usne i reče: -Ja ga mogu sunovratiti u fitneluk! Ako ja na njegovu glavu ne navučem jednu halku od belaja onda nisam tvoj bližnji!
Iblisove oči strašno, poput zmisjskih očiju, zasjaše i on naredi:
-Dobro, ti idi njemu, ali ne vraćaj se praznih ruku!
Ovaj odmah podje na put. Smišljajući planove, nadje se pred dvorcem jednog od vladara Izraelićana.

A sultan je imao tako lijepu kćerku, možda u tom vremenu ne imade ljepše na cijelom dunjaluku... Ako se samo na tren nasmije, na obratu bi joj se ruže otvarale. Biserni zubi bili su sedef njenih usta... Prokletnik je napade tako snažno da u njoj ne ostade ni malo pameti... Postala je luda. Njen otac sultan. majka i sva braća bili su nemoćni u svojoj velikoj brizi. Kome god bi se obratili vraćali bi se praznih ruku.
Jednog dana zlobni demon, u liku insana, dodje u dvorac. Odmah je stao pred sultana i rekao: -O, vladaru, ako želiš ozdravljenje ove djevojke, odvedi je tom i tom učenjaku... Učit će joj, činit će joj dove i ona će ozraviti!

Odmah su je poveli do tog insana kojeg zatekoše u ibadetu. Zahlupali su na kapiju. Iznutra se začu njegov glas: -Ko je? Šta želite?
Odgovoriše mu: -Doveli smo ti sultanovu kćerku, hoćemo da joj učiniš dovu!
Učenjak otvori kapiju i primi ih unutra. Proučio je djevojci i, Allahovom dozvolom, u djevojci ne ostade ni traga od ludila.
Vratili su se nazad... Nažalost, poslije kraćeg vremena djevojčina bolest poprimi oblik katastrofe....

Prevarant šejtan l.a. opet ode tamo u insanskom obliku: -Ako želite da ona u potpunosti ozdravi, ostavite je neka nekoliko dana ostane kod onog učenjaka.
Opet krenuše na put i povedoše djevojku učenom: -O, učevni, neka ovo djevojče ostane kod tebe neko vrijeme! Ti joj čini dove, moli za njen spas!
Ovaj ih pogleda toplim očima: -Nemoguće, vratite je nazad!
-Ne, ostat će ovdje i molit ćeš za njeno ozdravljenje!
-Ja sam učinio dovu i Allah joj je dao ozdravljenje. Odvedite je!
-Ovo je sultanova naredba!... Djevojka će ostati ovdje!
Šta god kaza, ne poslušaše ga, i o, bespomoćan, dozvoli da djevojka ostane kod njega:
-Kad sultan tako želi, neka bude!

Ovaj insan je bio predan ibadetu. Danju bi postio, a noći bi provodio u namazu... Sve njegovo zanimanje bili su ibadet, zikr, zahvala i robovanje Allahu...
Bilo je tako, ali je Iblis l.a. oko njega pleo vatrenu mrežu... U jednom trenutku, dok su sjedili za sofrom, prokletnik osvježi djevojčinu opčinjenost i ona skide sve sa sebe, ali učeni okrenu lice na drugu stranu... Opčinjenost potraja neko vrijeme...

Jednog dana učenjak podiže oči i pogleda u lice te izuzetne ljepotice... Ljepota kojoj nije bilo slične... Sjala je baš kao da je zvijezda danica... Ta kobna ljepota zaledi pamet i razum učenom, i on odjednom sve zaboravi, baci sebe u šejtanovu mrežu od vatre... Otrovni dah, koji mu šejtan udahnu u srce, opčini ga i on pruži ruku ka djevojčinoj čednosti...

Nešto kasnije šejtan l.a. stiže podmuklo se smijući: -O učeni, ti pocijepa perdu časti ove djevojke. Nećeš se moći spasiti sultanove kazne zbog toga što si uradio...
U srcu ovoga insana ugnijezdi se strah. Drhtećim usnama upita:
-Šta da radim sada?
Šejtan mu reče:
-Ubij je i zakopaj na jednom mjestu u ibadethani!
-A šta da kažem kada dodju i pitaju za nju?
-Stigla je smrt. Svako će ti vjerovati jer si ti pouzdan čovjek!

Od onog trena ovaj insan je ostao bez pameti i bez vjere. Postao je takva hijena tako da i odvratna zvijer u poredjenju sa njim biva kao kakvo nevinašce...
Odmah je krenuo na djevojku...
Jednim udarcem odvojio joj je glavu od tijela i zakopao je u naručje zemlje.
Jednog dana dodjose sultanovi ljudi i upitaše:
-Šta nam je sa djevojkom?
Ovaj im odgovori onako kako ga je šejtan podučio:
-Stigao joj edžel, umrla je!

Povjerovaše mu u ove riječi i, kao što dodjose, tako se i vratiše...
Šejtan opet stupi na scenu i šapnu sultanu na uho:
-O, vladaru! Učeni ti je silovao kćerku, bespoštedno je ubio i zakopao.
Sultan je poludio od mržnje. Odmah je naredio:
-Neka mi se pripreme konji i vojnici!
Sultan krenu sa svojom gardom kao vjetar i u jednom trenu prijedjoše put i stigoše pred kapiju učenjakovu:
-Otvaraj!

Ovaj insan, naježene kože, otvori. Uz tutnjavu udjoše unutra, nadjoše djevojčin mezar, otkopaše ga i vidješe da je ubijena. Sultanov glas zagrmi u ušima prisutnih:
-Uhvatite ovog izdajnika!
Odmah ga uhvatiše i vukući dovedoše ga do mjesta pogubljenja. U trenutku kada mu htjedoše navući na vrat masni konopac, Iblis se pojavi:
-O, neznalice, sve sam ti ovo ja uradio! Reći ću da je drugi ubio i spasit ću te. Oni će povjerovati u moje riječi. Medjutim, imam jedan uslov!

Ovaj jadnik ga upita: -Koji?
Nevjernik nad nevjernicima, Iblis, neka je Allahovo prokletstvo na njega i da nas Uzvišeni zastiti od njega i spletki njegovih, odgovori:
-Napusti Allaha i učini meni sedždu!
-Kako ću ti učiniti sedždu sa smrtnim obručem oko vrata?
-Učini mi sedždu tako što ćeš klimnuti glavom, ja ću i time biti zadovoljan!
Nesretni čovjek uradi i to, glavom učini sedždu šejtanu. Šejtan od zadovoljstva poskoči i reče: -Ti se mene ne tičeš!

Šejtanovo neprijateljstvo je takva katastrofa da oluje u poredjenju sa njim ne predstavljaju ništa. Uzvišeni i Milostivi Allah u svom časnom Kur'anu kaže: "Slični su šejtanu kad kažu čovjeku: 'Budi nevjernik!' - pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: 'Ti se mene više ne tičeš, ja se, zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim!'" (Hašr, 16).
Unicknnamed je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 24-08-2009   #64
Unicknnamed
Dobar
 
Unicknnamed Avatar
 
S nama od: Mar 2008
Godine: 38
Poruke: 1,591
Standardno

E ova stvarno dobra,preporucijem svima da je procitaju:

Mustafa

"Bogati, Mustafaga, što se ti nikada ne oženi?" - upita babo dedinog komšiju kad smo posljednji put bili kod njega u posjeti, u selu kod Goražda.Mustafa vitalan starac. Prosijede kose, sivih, uredno potkresanih brkova. Zbog izboranog lica, djeluje stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu. Ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, kahnu, zagleda se u daljinu i započe priču:

"Eh, draga djeco, nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam, da znate... U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: 'Šta će ti škola od 'volike zemlje?! Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati!' Dvije sestre, Rabija i Raza, nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti. Esma završila četiri k'o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj'vu. Vrijeme prolazilo, a mi rasli.

Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa priđem, nekako sa zebnjom, k’o sad se sjećam. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšamaostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu. Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, pa reče: 'Od toliko cura ti naš'o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol'ko je on im'o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o'kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu!' Pogodiše me babine riječi. Rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, i rekoh mu što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja smo dane brojim do teferiča na Vidikovcu.

Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim konja sedlenika, pa na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje sjedi u hladu, u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad tako mislim, da nikada na dunjaluku ništa nisam vidio ljepše od Mejre. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu.

Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini ona još ljepša nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute. Babo započe: 'Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš! Ni na teferiče nećeš više ići! Nema više ni novijeh čakšira, ni novijeh košulja! Ja ti zagled'o Himzibegovu šćer, sa njim prič'o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo, da te čeka do iza vojske, a ti k'o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri', veli babo.

Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem. Pomislih, ko li mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. Odlučih odgovoriti babu na njegove riječi... ’Slušaj babo, dvadeset i jednu godinu ti se nisam protivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo... Neka za mene nema više konja sedlenika, nek' nema teferiča, nek' nema novih čakšira i košulja, ali da znaš, babo, da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica!’ Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju. Nije danima razgovarao sa mnom. Samo je naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče. Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu.

Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše žao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k'o da me sunce ogrija kad je vidjeh. Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K'o da je sad gledam, drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu.

Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim, odoh Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, a pendžer se otvori. Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho: ’Salkan iz Spahovića. Može li Mejra izaći na pendžer?’ Ona mi odgovori da ne može, jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar, jer se uvjerih da Mejra nije htjela nikog drugog do mene. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k'o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to, ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući. Radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti. Majka poče plakati, pa veli: 'Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera, a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.' Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio.

Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu, pa ne može ni moje poruke Mejri prenositi, i od Mejre meni donositi A babo k'o i prije, ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: 'Mislio sam najesen da vas obojicu oženim', misleći na Rašida i mene. Pomislih, došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji. Ali, jok, on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo, Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on ne da pa ne da. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj'vo.

Esma stasala u djevojku, pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se Naljutio, dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada ne spremi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se više krili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli, njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže: 'Taka mu sudbina'. A meni ne da, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi, miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k'o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: 'Šta si ćordis'o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum!’

Kako bolan, babo, možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: 'De, Hasane, tako ti Boga jedinog nek’ uzme tu djevojku, vidiš li, bolan, ostat će nam sam.' - 'Stara ne pitam te ništa, i šuti, ne petljaj mi se u planove', reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: 'Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više!’ Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču: 'Mustafa, ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali, Mustafa, ako me iko zaprosi, ja se moram udati, ili ću u Drinu skočiti'. Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece, u neko u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška.

Danima ni sa kim nisam govorio. Nit’ sam jeo, nit’ sam pio. Poslije nekog vremena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno, to je bilo nemoguće u onaj vakat. Sramota je bilo bez očeve dozvole uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku. Eh, kud se prije ne zaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću, napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo reče: 'Mustafa sine teb'o bi se oženiti. Vidiš teško nam je prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.' – ’Šta to zboriš babo?’ -pitam? ’Kasno, babo, kasno mi izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš, džaba kad mi Mejru ne dade!’ Uzdahnu babo duboko i možebit uvidje u svojoj dubokoj starosti da je mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: 'Hoćemo li mu halaliti?' Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici.

Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu, okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k'o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo. Kaže: 'Mustafa, ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan, kako ćeš sam?' Slegoh ramenima i rekoh: ’Kad nisam s tobom, bolje mi je sam’. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rastadosmo se, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije, ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru. Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu.”

Indira Delić
Unicknnamed je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 24-08-2009   #65
Unicknnamed
Dobar
 
Unicknnamed Avatar
 
S nama od: Mar 2008
Godine: 38
Poruke: 1,591
Standardno

FIRAS, KAMILA I NJENO MLADUNČE

Firas je mali dječak koji čuva kamile iz plemena. Svakog dana ih odvodi na zelene pašnjake. One tamo jedu travu i piju vodu iz bunara, a uvečer ih vraća u selo. Njegova majka odvede kamilu iza šatora da bi je pomuzla. Ubrzo se vrati sa velikom posudom punom mlijeka i reče svome sinu: «Hvala ti, Firase. Danas si izabrao dobar pašnjak tako da su kamile site. Ti si, Firase, izvrstan pastir!»

Ponekad je Firas bio lijen. Kamile ne bi odveo na dobru ispašu, nego bi ih svezao za palme i otrčao da se igra sa svojim drugovima. Kada bi njegova majka uvečer odvela kamile iza šatora da ih pomuze, vratila bi se sa mlijekom vičući na sina: «Fiiirase! Danas si se igrao i nisi napasao kamile kako treba. Ti si, Firase, nemaran i zaslužuješ kaznu!»

Firas je bio tužan zbog majčine galame. Mnogo je razmišljao i rekao sebi: «Kako moja majka uvijek zna istinu? Svakog dana odvede kamile iza šatora i sa njima ostane malo vremena. Zatim se vrati i zahvali mi se ili me naruži. Tu ima neka tajna. Tamo se nalaze samo ona i kamile. Da li moja majka zna jezik kamila? Ovo je zaista čudna stvar!»

Firas se nije mogao smiriti nego se želio osvetiti kamili. Dobro je znao kako će joj naškoditi. Sakrio je od nje mladunče. Kamila je mnogo plakala i odbijala da jede sve dok joj se mladunče ne vrati. Jednog dana su došli gosti iz drugog plemena. Firasov otac ih je želio ugostiti. Pozvao je Firasa da dovede mladunče kamile da ga zakolje i počasti goste. Firas se rastuži i poče plakati: «Nemoj, oče! Ostavi mladunče. Ja ga puno volim i ne mogu bez njega. Zakolji njegovu majku umjesto njega. Ona je zaslužila da je zakolješ, jer ona svakog dana mojoj majci govori šta sam radio kako bi me majka ružila.»

Majka je čula svoga sina i privivši ga na svoje grudi rekla mu: «Ne, sinčiću moj! Kamila mi nije ništa rekla. Istinu znam iz njenog mlijeka. Onda kada kamile odvedeš na dobar pašnjak, one daju mnogo mlijeka, a kada si lijen, igraš se sa svojim drugovima i kamile ne napaseš dobro, one daju malo mlijeka. Da li sada znaš, sinčiću moj, kako znam šta svaki put uradiš?!»

«U kakvoj sam zabludi bio!! Sve vrijeme sam izuzetno loše postupao prema kamili i sumnjao u nju!» «A sada požuri, sine! Dovedi mladunče da ga zakoljemo i počastimo goste. Kamila će, ako Bog da, dati novo mladunče koje će biti ljepše od ovog.»
Firas je sa bolom u srcu svome ocu doveo kamilino mladunče, ali je isto tako znao da je obaveza počastiti gosta i da bi njegovo pleme trebalo veliku pažnju posvetiti susjednim plemenima.

UNOSNA TRGOVINA

Noć uoči Bajrama žena reče mužu: «Sutra je Bajram, Ebu Abdullah, a naša djeca nemaju novu odjeću da je obuku kao djeca naših komšija. To je zato jer si ti rasipnik!»
«Ja svoj novac trošim u dobra djela i pomažem one kojima je pomoć potrebna. To nije rasipništvo, Umm Abdullah (majko Abdullahova)!»

«Pošalji poruku jednom od svojih iskrenih prijatelja da ti posudi nešto novca dok se naša situacija, ako Bog da, ne popravi» - reče žena. Čovjek je imao dva iskrena prijatelja, Hašima i Usamu. Napisao je poruku i dao je slugi da ju odnese Hašimu. Sluga je otišao kod Hašima i uručio mu pismo. Kada je Hašim pročitao, sazna da je njegov prijatelj u nevolji i da nema novaca. On reče slugi: «Znam da je tvoj gazda cijeli svoj imetak potrošio u dobra djela. Uzmi ovu kesu s novcem i reci mu da je to sve što trenutno imam.»

Sluga se vrati i uruči kesu. Čovjek je otvori i izbroja sto dinara. Radosno reče svojoj ženi: «Umm Abdullah, ovih stotinu dinara nam je Allah poslao.»
Požuri na pijacu da djeci kupiš novu odjeću i cipele» - reče mu obradovana žena.
U tom trenu neko pokuca na vrata. Čovjek ih otvori i ugleda slugu svoga prijatelja Usame. Nosio mu je poruku u kojoj je Usama od njega zatražio pomoć za otplatu duga kojem je rok vraćanja istekao. Čovjek dade slugi kesu sa cijelim iznosom novca koji mu je Hašim poslao. Žena se razljuti, jer muž dade prednost prijatelju nad svojom djecom.

«Moj prijatelj traži da mu pomognem. Kako da mu ne dam ono što imam?!» - reče joj muž.
Nakon sat vremena neko pokuca na vrata. Čovjek otvori i ugleda Hašima. Poselami se s njim i uvede ga u kuću. «Došao sam da te pitam za ovu kesu. Je li ovo ona ista kesa sa stotinu dinara» - upita Hašim – «koju sam ti poslao po tvome slugi?»
Čovjek pogleda u kesu i uzbuđeno reče: «Da, da, to je ista kesa, Hašime. Kako je ona došla do tebe?!»

«Kada mi je došao tvoj sluga, dao sam mu sav novac koji sam imao u kući. A onda sam od Usame zatražio pomoć. On me je iznenadio kada mi je poslao istu kesu sa sto dinara. Tako iznenađen sam došao kod tebe da otkrijem tajnu.» «Usama je pokazao da tebe voli više nego sebe dajući ti novac, isto kao što si ti uradio prema meni, Hašime» - smiješeći se reče čovjek. «Naprotiv, ti si dao prednost Usami nad sobom i svojom porodicom. Šta misliš, Ebu Abdullah, da ovih stotinu dinara podijelimo na tri dijela?!» «Allah te blagoslovio, Hašime!»

Nakon što je čuo za ovaj slučaj, halifa naredi da se trojici prijatelja dodijeli po hiljadu dinara. Čovjek se vrati kući sa hiljadu dinara i radosno reče ženi: «Šta misliš, Umm Abdullah, je li nas Allah zaboravio?» «Ne, tako mi Allaha. Nije nas zaboravio, već nam je uvećao nafaku!» «Sad znaš, ženo moja, da je trošenje na Allahovom putu unosna trgovina u kojoj nikada ne možeš propasti!»

LAŽNI ŠTAP

Dva čovjeka uđoše u sudnicu i stadoše ispred kadije. Prvi bijaše visok, čvrsto građen, pedesetih godina, a drugi star, povijenih leđa, oslanjao se na debeli štap.
«Ovom svom prijatelju dao sam deset zlatnika. Obećao je da će mi ih vratiti kada bude mogao. Kad god mu ih zatražim, on pobjegne od mene» - požali se prvi čovjek.
«Šta imaš da kažeš na ovo?» - upita kadija starca.

«Priznajem da mi je dao deset zlatnika, ali sam mu ih vratio, gospodine kadijo.»
«Hoćeš li da se pred sudom zakuneš da si svom prijatelju vratio zlatnike?!»
«Hoću, kadijo.» «Onda digni desnu ruku i zakuni se.» Starac čovjeku pruži štap, podiže desnu ruku i reče: «Kunem se da sam mu vratio deset zlatnika.»

Kadija ukori čovjeka što je optužio svog prijatelja, pa se on izvini kadiji jer je možda zaboravio. Starac uze svoj štap od čovjeka i krenu oslanjajući se na njega. Prije nego što njih dvojica napustiše sudnicu, kadiji sinu jedna ideja pa ih pozva da se vrate.
«Da li se stalno oslanjaš na šta?» - upita kadija starca. «Ponekad, gospodine kadijo» - odgovori starac. Kadija postavi isto pitanje drugom čovjeku koji mu odgovori: «Ne, kadijo, nisam ga prije vidio da se poštapa!»

Kadija od starca zatraži da mu da štap. Zatim poče pregledati štap i osjeti da je izuzetno težak. Vidje da je drška štapa čudna i da se može skinuti. Okrenu je nekoliko puta, snažno je povuče i odvoji od štapa. Zapazi da štap šupalj i unutar njega komadić platna. On ga povuče i malo nakrivi štap tako da ispred prisutnih u sobi ispadoše zlatnici. Kadija zapovjedi čovjeku da skupi zlatnike. Čovjek ih skupi i prebroja deset komada.

«Nevaljalče, očigledno je da si ovog čovjeka i mene htio prevariti!!! Posumnjao sam u tebe kada sam vidio da si štap vratio svom prijatelju u trenutku kada si se zaklinjao. Zar si mislio da će tvoja zakletva tako biti ispravna?!» Potom se kadija okrenu prema vlasniku zlatnika i reče mu: «Ovaj starac je lažljivi prevarant. Dao ti je štap u kojem su bili tvoji zlatnici pa se zakleo da ti ih je vratio. Oni su u tom trenutku bili kod tebe, a da ti to nisi znao. Ovo je obična prevara!»

Naposlijetku se kadija obrati stražarima: «Uhvatite ovog lopova i bacite ga u tamnicu u kojoj će odležati odgovarajuću kaznu za krivokletstvo i još veću za pronevjeru.»
Čovjek iz sudnice izađe sretan, ne vjerujući da su mu vraćeni njegovi zlatnici. Svi prisutni su bili oduševljeni kadijinom mudrošću i domišljatošću.

Iz knjige: "Pedeset arapsko-islamskih kratkih priča za djecu"
Unicknnamed je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 28-08-2009   #66
Registrovan
Domaćin
 
superbaka Avatar
 
S nama od: Jun 2008
Lokacija: nova varos
Poruke: 19,230
Standardno

DRAGA BRACO I SESTRE OBAVEZNO PROCITAJTE:::


Zena koja nije mogla vidjeti Kabu

Ovo je istinit dogadaj koji se desio sa šejhom Abdullahom Šehatom na programu satelitskog kanala “IQRA”. To je direktan program u kojem gledaoci postavljaju pitanja telefonom a emituje se iz Egipta.
Za vrijeme programa desio se slijedeci razgovor:

Gledateljka: Upitala bih šejh Abdullaha, ako sam ja pocinila veliki grijeh može li mi moj Gospodar oprostiti?

Šejh: Sigurno sestro, Uzvišeni Allah je rekao: Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.

Gledateljka: Ali ja sam strašno dijelo ucinila i ja osjecam da mi naš Gospodar to ne može oprostiti.


Šejh: Sestro, Allah je Onaj koji prašta (Gafur) i On je Milostivi (Rahim). On Uzvišeni je rekao: Allah sigurno nece oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostice kome hoce ono što je manje od toga.

Gledateljka: Ja za sebe posebno osjecam da mi moj Gospodar

nemože oprostiti. Ja sam sedam puta išla na hadž ali Kjabu nikad nisam vidjela!!!


Šejh: Da Allah sakrije i sacuva!
Gledateljka: Ulazila sam u harem Kjabe i gledala ljude kako tavaf cine ali ja nigdje nisam vidjela Kjabu. Čak mi je jedan covjek pomogao da je dodirnem ali ja je uopce nisam vidjela.

Šejh (vidno uzbuden): Sada mi doista reci šta si ti to uradila? Sigurno si nešto ogromno pocinila. Molim Allaha Uzvišenog da sakrije i oprosti. Zamolio bih te da nam odgovoriš?
Gledateljka (odgovara dvoumeci se): Pocinila sam blud sa nekim covjekom kojeg ne poznajem.

Šejh: Nemoguce, ti lažeš, sigurno ima nešto vece od toga što si uradila?
Gledateljka: U pravu si, radila sam kao medicinska sestra i imala sam veze sa sihirbasima, ljudima koji prave sihir i koji rade zla djela koristeci

džine da bi naudili i naštetili drugima. Oni su donosili meni svoje vradžbine i zapise a ja sam ulazila u mrtvacnicu medu mrtvace i u njihova usta to stavljala. Poslije sam im usta zatvarala i koncem zašivala i oni su tako ukopavani (sahranjivani). To sam više puta radila.

Šejh (dobro uzrujan i ljut): Da Allah sacuva, ti sigurno nisi ljudsko bice. Ti si mislila da ce ti naš Gospodar to tek tako oprostiti. Ti si širk pocinila, Allahu Uzvišenom si druga pripisala. Da Allah sacuva! Allah nece oprostiti da mu se širk cini. Ti si Allahu širk ucinila, da nas Allah sacuva.
Ovdje se govor prekinuo.

Dvije sedmice kasnije na istom kanalu i programu u direktnoj vezi desio se slijedeci razgovor:

Gledatelj: Esselamu alejkum!

Šejh: Ve alejkumusselam ve rahmetulahi ve berekjatuhu.
Gledatelj: Zamolio bih vas da me saslušate

Šejh: Izvolite!
Gledatelj:Ja sam sin

žene koja je pricala sa vama prije dvije sedmice i koja je bila medicinska sestra.


Šejh: Izvoli sinko!
Gledatelj:

Moja majka je umrla i dogodilo se nešto strašno. Ona je umrla normalnom, prirodnom smrcu. Ali ono što se desilo kada smo je htjeli ukopati nije za povjerovati. Donio sam svoju majku sa ljudima do kabura koji je bio iskopan i desilo se cudo. Nismo mogli ukopati tijelo. Kada god bi sišli u kabur on bi se stijesnio nad nama tako da nismo mogli ostati u njemu.Bili smo prisiljeni da izlazimo iz njega pa smo se ponovo vracali, medutim, on bi postajao sve tješnji.

To se ponavljalo sve dok se ljudi koji su bili na dženazi nisu isprepadali i pobjegli ostavljajuci me samog na mezarju. Jedan od nijh mi je rekao: Allahu se utjecem da me zaštiti od onog što je ova uradila! Ostavili su moju majku na zemlji pored kabura. Niko nije mogao da je zakopa. Plakao sam sve dok nisam ugledao covjeka u izrazito bijeloj odjeci. Sva njegova odjeca bila je bijela i njen izgled me je smirivao. Shvatio sam da je to melek, posebno nakon što mi je rekao slijedece: Ostavi svoju majku na njenom mjestu, idi i ne okreci se za njom.

Ništa nisam progovorio i otišao sam. Medutim, nisam mogao da izdržim a da ne pogledam za svojom majkom šta ce joj se desiti. Okrenuo sam se i vidio strahovit vatreni plamen kako pada s neba na moju majku i spaljuje je. Svijetlost je bila veoma jaka tako da mi je spalila lice u momentu dok sam bacio posljednji pogled za svojom majkom. Moje lice je još uvijek sprženo i ja ne znam da li je Allah Uzvišeni ljut i na mene zbog svega toga ili nije?

Šejh (placuci): Moj sinko, nadam se da te je Allah Uzvišeni ocistio od onog što je radila tvoja mati, da nas Allah sacuva od toga. Ona je trošila na tebe od tog haram imetka kojeg je tako sticala, pa je Allah htio da te ocisti. Zato se boj Allaha, od Njega traži oprost i budi zadovoljan onim što ti je Allah Uzvišeni propisao i odredio.
superbaka je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 30-08-2009   #67
Registrovan
Domaćin
 
superbaka Avatar
 
S nama od: Jun 2008
Lokacija: nova varos
Poruke: 19,230
Standardno

POKAJANJE

Životni putevi su razliciti. Neko je roden u uglednoj porodici i pred njim su sve predizpozicije za uspješnu dunjalucku karijeru, a neko je roden u manje uglednoj, siromašnoj porodici i pred njim su manji izgledi za uspješnu dunjalucku karijeru.

Neko je odgojen u lijepoj islamskoj porodici, a neko u nemarnoj porodici. Neko je odabrao put istine, pa živi u sreci i zadovoljstvu, a neko je odabrao put zablude i živi u duševnoj tjeskobi i nezadovoljstvu. Svi oni koji su odabrali put zablude pa žive u duševnoj tjeskobi i nezadovoljstvu imaju priliku promijeniti svoje stanje iz tjeskobe u širokogrudnost i iz nezadovoljstva u zadovoljstvo.

„Onome koga Allah želi da uputi - On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi da u zabludi ostavi - On srce njegovo stegne i umornim ucini kao da cini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi. (El-En'am, 125.)

Samo se iskreno pokajte svome Gospodaru, prije nego vam duša do grla dode i prije nego li Sunce sa zapada izade, On ce vam vaše grijehe oprostiti. Ne gubite nadu u Njegovu milost i ne recite:-nece mi moj Gospodar oprostiti! Vaš Gospodar se raduje vašem pokajanju. Samo Mu se iskreno pokajte.

,,O vi koji vjerujete, ucinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas

džennetske bašce, kroz koje ce rijek teci, uveo, na Dan u kojem Allah nece' osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali; svjetlo njihovo ce ici ispred njih i s njihove desne strane. 'Gospodaru naš', govorit ce oni, 'ucini potpunim svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, doista, sve možeš.'' (Et-Tahrim, 8.)

Ebu Zerr je upitao Ubejja b. Ka'ba, radijallahu 'anhu: 'Šta je to iskrena tewba?' 'On mu rece: 'Pitao sam Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, o tome, pa mi on rece:

„Iskreno pokajanje podrazumijeva sa osjetiš kajanje za grijeh koji si pocinio, pa tim kajanjem odmah zatražiš oprosta od Allaha, dž.š.(kada ga se prisjetiš) i više se nikad ne vracaš tom grijehu.' (Tbn Ebi Hatim)

Pokajte se tewbom koja ispunjava slijedeca tri uvjeta:

1. prestanite s cinjenjem doticnog grijeha;

2. osjecajte kajanje zbog pocinjenog grijeha, i

3. cvrsto odlucite da se više nikada necete vratiti dotocnom grijehu.



'I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite'. (En-Nur, 31.) Iskrenim pokajanjem možete promijeniti svoj život kao što su ga promijenili mnogi. Evo nekih primjera:
* * *

Habib je bio trgovac koji je mijenjao dirheme. Jednog dana je prošao pored skupine djece koja su se igrala. Neki od njih rece: Došao je covjek koji uzima (jede) kamatu. Pogeoje glavu i rekao: 'Gospodaru moj otkrio si moju tajnu djeci.

Vratio se kuci te se pokajao i zaplakao. Zatražio je oprosta od svog Gospodara. Imetak stavi ispred sebe i rece: 'Gospodaru moj, otkupljujem se ovim imetkom! oslobodi me.'

Kada je osvanuo podijelio je sav svoj imetak.... Poce da cini 'ibadet toliko da ga nisu mogli vidjeti, a da nije postio, ili klanjao nocni namaz, ili spominjao Allaha, subhanehu we te'ala, ili obavljao propisane namaze.

Proširi se vijest o njegovoj dobroti, tako da mu dadoše nadimak 'PobožniHabib'. Desi se da jednog dana naide pored skupine djece koja su ga vrijedala dok je uzimao kamatu. Kad ga ugledaše, rekoše: 'Tišina, dolazi 'Pobožni Habib'. Dugo je plakao i zahvaljivao Allahu, subhanehu we te'ala.* * *

Došao lopov Maliku b. Dinaru da ga pokrade, pa nije našao ništa. Malik mu rece „Ništa od Dunjaluka nisi našao, hoceš li nešto od Ahireta?!' „Hocu', odgovori on.

„Abdesti se, klanjaj dva rekata, pokaj se Allahu, subhanehu we te'ala, i cini dobro,' rece mu Malik.

To je uradio i sjeo, a nakon toga otišao u mesdžid.

Na pitanje: Ko je to? - odgovorio je: „Došao je da ukrade, a mi smo njega ukrali'. Ima li onih koji su navikli uzimati imetke drugih da bi se pokajali!? Ima li onih koji su uzurpirali prava drugih da bi se pokajali!?

* * *

Iz crvenog subarua se cuje evropska muzika popracena glasom Majkla Džeksona.. To auto je zauzelo jedan dio trotoara ispred trgovine u kojoj se prodaju kasete sa evropskom muzikom. Iz auta izade mladic, mladi od dvadeset godina. Ošišao se na evropski nacin.... Nosio je crne suncanice... Dok je išao prema trgovini pjevušio je uporedo s glasom koji je dopirao iz auta..... Sudari se s prolaznikom duge brade, ozarena lica.... Svjetla pokornosti i cistoce su ga obavijala.....



'Hella mutawwe'a'! - uzviknu s podozrenjem...



Šejh pogleda u njega s osmijehom popracenim s malo cudenja zbog njegovogauta i stihova koje je izgovarao... Zatim pokaza na sliku koja se nalazila na njegovim

prsima pitajuci ga: „Staje ovo, sincicu moj!?'



„Ovo je Majkl ... Zar ti ne znaš Džeksona?!!' „Nisam cuo za njega....'



Ponosno mladic rece: „Ovo je taj što pjeva u autu!'

Na to mu šejh rece: „Možda sam za njega i cuo, ali me ne interesuje.'



Dodade šejh: „Znaš li šta govori?!'



„Ne znam,' otvoreno rece mladic...



Šejh mu ozbiljno rece: „Dodi da ti kažem šta on govori.' Odmjerenim koracima šejh se uputi prema crvenom autu... Sjede pored njega na prvo sjedište i poce prevoditi pjesmu, dio po dio.... i tako sve do kraj a kasete...



Osjeti se mladic poraženim i poniženim pred šejhom.



Dok je mladic razmišljao o svom stanju, šejh mu rece: „Islamska licnost je stabilna licnost, pravi musliman je onaj koji se ponosi svojom licnošcu i nije zadovoljan da slijedi druge... Ponos (velicina) je u Allaha, Njegova Poslanika i mu'mina.

Tihim glasom prošaputa mladic: Da, to je istina.

Uciš li Kur'an? upita šejh.

„Da, ucio sam ga u prošlom ramazanu,' odgovori mladic.

„Dolikuje li da griješiš prema Onom koji te stvorio, pa ucinio da si skladan i da si uspravan... Zašto voliš griješenje?! Zašto se povodiš za evropskim sredstvima informiranja? Brate moj! Koliko ceš živjeti? Pedeset godina....sedamdeset... sto godina.... hiljadu... a zatim šta? a šta zatim?....



Zatim SMRT.........TVOJE SPUŠTANJE U KABUR..... DŽENNETSKA BAŠCA ILI DŽEHENNEMSKA PROVALIJA... ZATIM IZLAZAK IZ KABURA, ZATIM PROŽIVLJENJE.... ZATIM STAJANJE PRED ALLAHOM...

'i zaustavite ih, oni ce biti pitani' (Es-Safat,

Sta ceš sutra kazati svome Gospodaru....'

Dao mu je Mushaf i otišao.....

Mladic se vratio kuci ... Ušao je u svoju sobu i pregledao sve ono stoje sakupljao. Shvatio je da nij e radi toga stvoren....

Pokupio je sve u jedan karton, pozvao slugu i naredio mu da baci u korpu za smece.... Slugaje s cudenjem gledao u njega i upitao.... 'Je si li siguran!?' 'Jesam... Jesam... Ja se kajem Allahu i samo je Njemu predajem. Gospodaru moj oprosti ono što je prošlo od moga života i daj mi uspjeha u ostatku života..... Ucini me od Svojih dobrih robova....'

Hoceš li se i ti pokajati od svojih grijeha kao što su se i oni pokajali?!
superbaka je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 02-09-2009   #68
Unicknnamed
Dobar
 
Unicknnamed Avatar
 
S nama od: Mar 2008
Godine: 38
Poruke: 1,591
Standardno

Primer bogobojaznosti

Prenosi se da je Sulejman ibn Jesar, rahimehullah, krenuo iz Medine na hadzdz sa svojim prijateljem. Kada su stigli do mjesta El-Ebva njegov prijatelj je stavio hranu i otisao nesto kupiti. Sulejman, rahimehullah, je ostao u satoru. Bio je jedan od najljepsih i najbogobojaznijih ljudi. S vrha brda ugledala ga je jedna beduinka, spustila se i...
pred njega stala. Na sebi je imala nikab i rukavice, otkrila je lice kao od mjesecine isklesano i rekla: "Ugosti me!" On je mislio da hoce hranu pa je ustao da joj da preostalu hranu ali ona je rekla: "Necu ja hranu, ja hocu ono sto rade muz i zena." Tada je rekao: "Tebe je Iblis poslao!" Stavio je glavu u krilo i poceo neutjesno plakati. Kada je ona to vidila prekrila je lice i otisla svojoj porodici.
Nakon toga, vratio se njegov saputnik i zatekao ga kako place, upitao ga je zasto i kada mu je sve ispricao i on je poceo plakati. Sulejman, rahimehullah, ga upita: "A sto ti places?" Rekao je: "Ja sam preci od tebe da placem, jer bojim se da sam bio na tvom mjestu ne bih se suzdrzao."
Po dolasku u Mekku Sulejman, rahimehullah, je obavio obilazak oko Kabe i s'aj, zaputio se u neizgradjeni dio Kabe, pokrio se i zaspao. U snu mu je dosao lijep, stasit i prijatnog mirisa covjek. Sulejman, rahimehullah, mu rece: "Ko si ti, Allah ti se smilovao?" Rekao je: "Ja sam Jusuf!" Rekao je: "Iskreni Jusuf?" Rekao je: "Da!" Sulejman, rahimehullah, je rekao: "Ono sto se dogodilo tebi i vezirovoj zeni uistinu je zadivljujuce." Jusuf a.s. je njemu rekao: "Jos vise zadivljuje ono sto se desilo tebi i beduinki u El-Ebvau."
Unicknnamed je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 02-09-2009   #69
Unicknnamed
Dobar
 
Unicknnamed Avatar
 
S nama od: Mar 2008
Godine: 38
Poruke: 1,591
Standardno

Prica o ogrlici

Onaj ko radi Allaha ostavi nešto Allah će mu to nadoknaditi boljim. Navodi Ibn-Redžeb u biografiji kadije Ebu-Bekra El-Ensarija El-Bezzaza da je rekao: Stanovao sam u blizini Mekke, Allah je sačuvao. Jednog dana me je spopala nesnosna glad. Nisam imao ništa čime bih je odagnao. Izašao sam da tražim hranu, ali bez uspjeha. Umjesto toga pronađoh svilenu kesu zavezanu svilenom vrpcom. Donio sam je kući. Kada sam je odvezao našao sam ogrlicu od bisera kakvu do tada nisam nikada vidio. Vratio sam sve kako je i bilo, te izašao da tražim hranu. Utom ugledah starijeg čovjeka kako doziva: "Onaj ko pronađe zavežljaj koji izgleda tako i tako dobiće pet stotina zlatnih dinara!" Rekoh sam sebi: Ja sam gladan i potreban. Daću mu zavežljaj i uzeti te dinare kako bi se okoristio njima. Nema štete.


Pozvah tog čovjeka svojoj kući. Upitah ga o tome kako zavežljaj izgleda? Kako biseri? Koliko ih ima? Kakva je vrpca kojom je vezana kesa? Sve se podudaralo. Izvadio sam zavežljaj i predao mu ga, a on mi dade pet stotina dinara kao obećanu nagradu. Rekoh mu da je moja obaveza da mu vratim zavežljaj bez da išta od toga uzimam. Reče mi da moram da uzmem i bio je u tome uporan. I pored toga što nikada nisam bio potrebniji tog novca ja mu rekoh: "Tako mi Onoga osim kojeg drugog boga nema, neću da uzimam nagradu ni od koga drugog sem od Allaha." Nisam prihvatio novac, a starac je izašao i ostavio me. Nakon što su završili hadžski obredi vratio se u svoju zamlju.


Nedugo poslije sam izašao iz Mekke zaplovivši morem. Zahvati me oluja i nađoh se usred ogromnih i jezovitih valova. Polomi se lađa, potopiše se ljudi i njihovi imetci. Allah me ostavi u životu na komadu polomljene lađe kojega su zapljuskujući talasi nosili po moru sad lijevo sad desno u meni nepoznatom pravcu, sve dok me ne izbaciše na ostrvo.
Na njemu je živio nepismen narod. Sjeo sam u njihovu džamiju i počeo da učim Kur'an. Kada me spaziše džematlije, opkoliše me i na ostrvu ne ostade niko a da mi ne reče: "Poduči me Kur'anu!" Podučio sam ih i od toga se dosta okoristih. Zatim u toj džamiji ugledah pocjepan Mushaf. Uzeo sam njegove listove da učim iz njih. Upitali su me da li znam da pišem. Rekoh da znam, pa od mene zatražiše da ih podučim rukopisu. Nakon što sam pristao, doveli su mi svoje dječake i mladiće, pa sam ih podučavao i od toga stekao veliko dobro.


Svidio sam se stanovnicima otoka i u namjeri da me nagovore da ostanem sa njima na ostrvu rekoše: "Kod nas ima jedna djevojka, jetim, a ima i od dunjaluka nešto, pa želimo da je udamo za tebe i da ostaneš da živiš sa nama na ovom ostrvu." U početku sam odbijao, ali su bili uporni sve dok nisam pristao.


Mladu su pripremili za mene i njena rodbina ju je dovela. Sjedila je sa njima, a ja sam na njenom vratu ugledao istu onu ogrlicu koju sam pronašao u Mekki. Zaprepastio sam se i oči nisam mogao da sklonim sa nje. Mladina rodbina mi to prebaci: "Slomio si srce ovoj sirotici. Ne gledaš u nju već samo u njenu ogrlicu. "A ja im na to odgovorih: "Uistinu, ova ogrlica ima svoju priču." Zatražiše da im je ispričam, pa kada završih počeše da uzvikuju: "Allah je najveći! Hvala Allahu! Slava Njemu pripada!" Njihovi povici su dopirali do svih dijelova ostrva.
"Subhanellah, šta vam je?" - ja ih zapitah. Rekoše mi da je starac koji je od mene uzeo ogrlicu u Mekki otac od ove djevojke. Nakon što se vratio sa hadža, često bi ponavljao da nije vidio na Zemlji muslimana kao što je onaj koji mu je u Mekki vratio ogrlicu i Allaha je molio da ga sastavi sa njim kako bi ga oženio svojom kćerkom.


Umro je ali je Allah ispunio njegovu molbu da mu se kćerka uda za čovjeka koji mu je vratio ogrlicu, to jest za mene. Sa njom sam bio jedan period i bila je odlična žena. Rodila mi je dvoje djece. Zatim je umrla, pa neka je na nju Allahova milost. Slavnu ogrlicu smo naslijedili mojih dvoje djece i ja. Zatim su mi djeca pomrla jedno iza drugog, pa sam je naslijedio od njih. Prodao sam ogrlicu za sto hiljada dinara i evo, nakon podužeg vremena, ovo su ostaci od imetka koji sam dobio od te ogrlice. Neka se Allah smiluje svima. Onaj ko ostavi nešto radi Allaha, On mu to nadoknadi sa boljim.
"...a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći." (Et-Talak, 2)
"...a onome ko se Allaha boji, On će sve što mu treba učiniti dostupnim." (Et-Talak, 4)
Unicknnamed je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 02-09-2009   #70
Registrovan
Domaćin
 
mersija Avatar
 
S nama od: Mar 2007
Lokacija: Landskrona
Godine: 40
Poruke: 7,512
Standardno

Citiraj:
U originalu napisano od Unicknnamed Pogledaj poruku
E ova stvarno dobra,preporucijem svima da je procitaju:

Mustafa

"Bogati, Mustafaga, što se ti nikada ne oženi?" - upita babo dedinog komšiju kad smo posljednji put bili kod njega u posjeti, u selu kod Goražda.Mustafa vitalan starac. Prosijede kose, sivih, uredno potkresanih brkova. Zbog izboranog lica, djeluje stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu. Ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, kahnu, zagleda se u daljinu i započe priču:

"Eh, draga djeco, nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam, da znate... U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: 'Šta će ti škola od 'volike zemlje?! Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati!' Dvije sestre, Rabija i Raza, nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti. Esma završila četiri k'o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj'vu. Vrijeme prolazilo, a mi rasli.

Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa priđem, nekako sa zebnjom, k’o sad se sjećam. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšamaostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu. Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, pa reče: 'Od toliko cura ti naš'o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol'ko je on im'o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o'kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu!' Pogodiše me babine riječi. Rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, i rekoh mu što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja smo dane brojim do teferiča na Vidikovcu.

Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim konja sedlenika, pa na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje sjedi u hladu, u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad tako mislim, da nikada na dunjaluku ništa nisam vidio ljepše od Mejre. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu.

Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini ona još ljepša nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute. Babo započe: 'Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš! Ni na teferiče nećeš više ići! Nema više ni novijeh čakšira, ni novijeh košulja! Ja ti zagled'o Himzibegovu šćer, sa njim prič'o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo, da te čeka do iza vojske, a ti k'o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri', veli babo.

Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem. Pomislih, ko li mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. Odlučih odgovoriti babu na njegove riječi... ’Slušaj babo, dvadeset i jednu godinu ti se nisam protivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo... Neka za mene nema više konja sedlenika, nek' nema teferiča, nek' nema novih čakšira i košulja, ali da znaš, babo, da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica!’ Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju. Nije danima razgovarao sa mnom. Samo je naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče. Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu.

Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše žao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k'o da me sunce ogrija kad je vidjeh. Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K'o da je sad gledam, drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu.

Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim, odoh Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, a pendžer se otvori. Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho: ’Salkan iz Spahovića. Može li Mejra izaći na pendžer?’ Ona mi odgovori da ne može, jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar, jer se uvjerih da Mejra nije htjela nikog drugog do mene. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k'o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to, ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući. Radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti. Majka poče plakati, pa veli: 'Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera, a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.' Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio.

Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu, pa ne može ni moje poruke Mejri prenositi, i od Mejre meni donositi A babo k'o i prije, ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: 'Mislio sam najesen da vas obojicu oženim', misleći na Rašida i mene. Pomislih, došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji. Ali, jok, on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo, Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on ne da pa ne da. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj'vo.

Esma stasala u djevojku, pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se Naljutio, dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada ne spremi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se više krili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli, njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže: 'Taka mu sudbina'. A meni ne da, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi, miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k'o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: 'Šta si ćordis'o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum!’

Kako bolan, babo, možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: 'De, Hasane, tako ti Boga jedinog nek’ uzme tu djevojku, vidiš li, bolan, ostat će nam sam.' - 'Stara ne pitam te ništa, i šuti, ne petljaj mi se u planove', reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: 'Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više!’ Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču: 'Mustafa, ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali, Mustafa, ako me iko zaprosi, ja se moram udati, ili ću u Drinu skočiti'. Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece, u neko u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška.

Danima ni sa kim nisam govorio. Nit’ sam jeo, nit’ sam pio. Poslije nekog vremena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno, to je bilo nemoguće u onaj vakat. Sramota je bilo bez očeve dozvole uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku. Eh, kud se prije ne zaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću, napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo reče: 'Mustafa sine teb'o bi se oženiti. Vidiš teško nam je prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.' – ’Šta to zboriš babo?’ -pitam? ’Kasno, babo, kasno mi izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš, džaba kad mi Mejru ne dade!’ Uzdahnu babo duboko i možebit uvidje u svojoj dubokoj starosti da je mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: 'Hoćemo li mu halaliti?' Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici.

Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu, okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k'o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo. Kaže: 'Mustafa, ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan, kako ćeš sam?' Slegoh ramenima i rekoh: ’Kad nisam s tobom, bolje mi je sam’. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rastadosmo se, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije, ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru. Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu.”

Indira Delić
I vrijedi procitati,veoma dirljiva prica....

@Unicknnamed, da te Allah dz.s nagradi,hvala ti za sav ulozeni trud i sve ove lijepe teme,zaista se ima dosta lijepog i poucnog procitati.....
__________________
Nista nije vazno , kao vjestina nasih osjecaja kad primi boje ljubavi
i nista ne treba osporiti promjenama koje nastaju u vremenu cekanja


mersija je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 02-09-2009   #71
Unicknnamed
Dobar
 
Unicknnamed Avatar
 
S nama od: Mar 2008
Godine: 38
Poruke: 1,591
Standardno

Citiraj:
U originalu napisano od mersija Pogledaj poruku
I vrijedi procitati,veoma dirljiva prica....

@Unicknnamed, da te Allah dz.s nagradi,hvala ti za sav ulozeni trud i sve ove lijepe teme,zaista se ima dosta lijepog i poucnog procitati.....
Amin we ijjake.
Unicknnamed je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 18-09-2009   #72
Registrovan
Domaćin
 
misis Avatar
 
S nama od: Sep 2008
Godine: 45
Poruke: 5,113
Standardno

__________________






Bože, ja te ne molim
da me oslobodiš
od životnih patnji,
nego te molim
da me u patnjama ne napustiš.


R. Tagore
misis je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 09-03-2010   #73
Registrovan
Prijatelj
 
Rarica Avatar
 
S nama od: Aug 2007
Poruke: 2,968
Standardno

Volili su me vidjeti u kaficu a zabranili mi odlazak u Dzamiju




Ispričat ću vam priču o jednoj, meni veoma dragoj sestri i njenon povratku Allahu, s.w.t.. Sjećam se njenog prvog dolaska na predavanja i odjeće koja je odavala nizak moral i nedostatak stida, jer je došla napola gola na sijelo na kojem je znala da će da se održi ders. Nisam htjela da je kritikujem niti da ignorišem. Čak šta više, posvetila sam joj posebnu pažnju i sjećam se kako sam se s njom šalila dok sam je tjerala da popije svoju prvu kafu. Bila je jako mlada, lijepa i izrazito lijepo građenog tijela. Doista je svojom ljepotom pažnju privlačila, pa sam se jako bojala...za nju.

Nadala sam se da će ponovo da dođe i na slijedeće predavanje i ona je, elhamdulillah, došla. Ovoga puta je bila nešto bolje obučena. Pokrila je stomak i obukla majicu sa rukavima. Bila je opuštenija ,uključivala se u razgovore, tražila da se predavanja održavaju malo češće. Počela je da dolazi redovno, a svakim dolaskom njena odjeća je bivala ljepša, šira, duža.. Na kraju je počela redovno da dolazi u dugim suknjama i širokim tunikama. Bila sam presretna zbog nje, jer sam se nadala da je na putu spasa. Puno sam dovila da je Allah Svevišnji uputi na Pravi put i da je zaštiti od šejtanskih spletki.
Primjetila sam da svaki put kada joj mobitel zazvoni, ona uzima svoj diktafon i izlazi u drugu sobu. Nisam htjela da je kritikujem, jer sam se bojala da ta kritika ne bude uzorkom njenog udaljavanja od džemata, a samim tim i vraćanje na put koji vodi ka vatri. Jednog dana, nakon što sam pričala na temu Adabi ponašanja na sijelu, njen mobitel je zazvonio i ona je postiđeno zamolila da svi šutimo dok se ona javi majci.
Uključila je diktafon na kome je bila snimljena nekakva muzika i galama i kratko rekla: "Majko, slabo te čujem, u kafiću sam sa prijateljima!" Uključila je zvučnik, a majka odgovara: "Samo sam htjela da vidim jesi li ponijela pare, ako ti treba dođi kod mene u kancelariju"... "Ne treba, ćao!", odgovara sestra i brzo vezu prekida.
Zamolila sam Allaha da mi podari sabur i mudrost, a zatim upitala sestru zbog čega je pustila muziku u društvu u kome se nalaze vjernici koji su pokorni Allahu, s.w.t., i koji znaju da je slušanje muzike veliki grijeh, a pjesma šejtanska himna.
Počela je svoju priču gorko plačući. Ispričala je da su njeni roditelji džahili (neznalice)i da joj ne dozvoljavaju da ide u džamiju, na predavanja niti da donosi u kuću knjige o islamu. Oni islam smatraju zaostalom vjerom, a sestre sa hidžabima i nikabima glupim i divljim. Nude joj sve što jedna savremena djevojka nemuslimanka traži i ne štede novca, niti vremena da je od islama što više udalje.
Kada je došla prvi put kod mene na predavanje, ispričala je roditeljima o svojim utiscima, a oni su bili zaprepašteni njenim oduševljenjem, te je bila kažnjena ne izlascima iz kuće, sve dok nije obećala da više nikada neće otići na predavanje. Iz tog razloga je otišla u kafić i snimila muziku i buku u njemu te taj snimak pušta kada je majka ili babo zovu da provjere gdje se nalazi... Ona je odlučila po svaku cijenu da ide ispravnim putem i bježi od lažnih prijatelja i svih prljavština i opasnosti koje sa sobom razvratni život nosi.
Plakala sam i ja sa njom kao i sve prisutne sestre. Divile smo se njenoj snazi i želji da pobjedi šejtana i sve šejtanske spletke. Bila je divan primjer istinske spoznaje Allahove veličine. Odlučile smo upućivati dove za našu dragu sestru, po najčvršćoj vezi, i zavidile joj na blagodatima snage i istrajnosti na ispravnom putu kojim je Milostivi vodio.
Vrijeme je prolazilo, a ona je redovno dolazila i uvijek na isti nacin postupala. Trudila se da učestvuje u svim aktivnostima, da bude od pomoći. Kopirala je predavanja i dijelila ih dalje. Izraz njenog lica je pokazivao da je sav njen trud iskreno u ime Allaha. Postala je omiljena u našem društvu. Sve sestre su je voljele i radovale se njenom dolasku, a ona je počela da dovodi i svoje drugarice koje su prolazile faze slične njenim.
Jednog dana me pitala o hidžabu na šta sam ja kratko odgovorila da je hidžab farz (obaveza) svake polno zrele muslimanke. Nakon četiri dana me nazvala i rekla mi "Uputi dovu za mene sestro, stavila sam hidžab, sada sam potpuno sretna". Bila sam presretna zbog nje, jer doista samo hidžab joj je i trebao kako bi upotpunila svoj iman. Objasnila je da roditeljima ništa nije rekla i da još neće reći, ali da je njena odluka čvrsta i konačna.
Strahovala je da je ne preduhitri melek smrti prije nego ga stavi i od dana kada sam joj odgovorila da je hidzab obaveza svake muslimanke, nije prestala da razmišlja te je donijela konačnu odluku. Od srca sam dovila da joj Allah olakša i bude na pomoći. Nosila je ova sestra 8 mjeseci hidžab krijući od roditelja i strahujući od reakcije kada saznaju da ga je stavila. Allah Milostivi joj je olakšao kako se nije nadala i znalo se desiti da prolazi pored svojih roditelja ili čak u tramvaju stoji pored njih, ali je ne prepoznaju.
Desilo se iskušenje sa njenom majkom koja se jako razboljela i završila u bolnici, tako da je sestra morala da joj ide u posjetu i morala je da bira između pokornosti Allahu i odlaska u hidžabu u posjetu ili pokornosti majci i odlaska bez hidžaba. Ova iskrena mu minka je odlučila da se čvrsto pouzda u Allaha i otišla je ponosno i dostojanstveno u hidžabu. Iako je majka negodovala kao i otac ,ipak to nije bilo ni približno onome čime su joj prijetili i što smo svi očekivali.
Allah, s.w.t., ju je iskušao i, elhamdulillah, naša sestra je taj ispit položila sa najboljom ocjenom. Njeni roditelji je danas podržavaju u svemu, kupuju joj hidžabe i često organizuju predavanja u njihovoj kući. Ova priča je velika pouka svim sestrama koje imaju slična iskušenja sa članovima porodice zbog svog ispoljavanja vjere. Kada insan istinu spozna, tada treba iskreno i istinski u Allaha Svemogućeg da se pouzda i uspjeh je zagarantovan.



"Nije da se ne usudjujemo jer je tesko,vec je tesko jer se ne usudjujemo..."

(verujem da ce se mnogi pronaci...)
__________________
"Stiže proleće,
žao mi je svih onih kojima to nije važno."
Rarica je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 10-03-2010   #74
Registrovan
Prijatelj
 
Rarica Avatar
 
S nama od: Aug 2007
Poruke: 2,968
Standardno

Evo jedno lijepo predavanje o braku u islamu

Rarica je offline  
Odgovori sa citiranjem
Staro 06-09-2010   #75
Jasmina_swe
Početnik
 
jasbeg Avatar
 
S nama od: Oct 2008
Lokacija: Svedska
Poruke: 54
Standardno Video o šejtanskim spletkama...

jasbeg je offline  
Odgovori sa citiranjem
odgovora

Bookmarks

Tags
poucne, pricehikaje

Alatke za temu Pretraži ovu temu
Pretraži ovu temu:

Pretraga sa više opcija
Oceni ovu temu
Oceni ovu temu:

Pravila pisanja
Ti ne možeš otvarati nove teme
Ti ne možeš pisati odgovore
Ti ne možeš da postavljaš fajlove
Ti ne možeš da izmeniš svoje postove

BB code is On
Smajlisi su On
[IMG] code je On
HTML kod je ugašen
Trackbacks are On
Pingbacks are On
Refbacks are On


LinkBacks (?)
LinkBack to this Thread: http://www.sjenica.com/forum/religija/1205-poucne-price-hikaje.html
Napisao-la For Type Datum Hits
Mudrosti Islamskih ucenjaka - Poucne price - Hikaje | Digg Topnews This thread Refback 20-01-2012 11:36 22
Poucne price - Hikaje | Digg Topnews This thread Refback 17-01-2012 19:09 8
Spreadia | Poucne price-Hikaje - Otaces This thread Refback 25-02-2011 22:59 2
Digg - Mudrosti Islamskih ucenjaka - Poucne price - Hikaje This thread Refback 27-08-2010 01:17 217
Digg - Poucne price - Hikaje This thread Refback 26-08-2010 23:18 44
Digg - Mudrosti Islamskih ucenjaka - Poucne price - Hikaje This thread Refback 18-08-2010 05:55 1
Poucne price - Hikaje This thread Refback 19-09-2009 01:46 50
Who dugg: Mudrosti Islamskih ucenjaka - Poucne price - Hikaje This thread Refback 08-09-2009 23:46 16
Poucne price-Hikaje This thread Refback 27-08-2009 17:39 68
Mudrosti Islamskih ucenjaka - Poucne price - Hikaje This thread Refback 14-08-2009 16:53 544

Similar Threads
Tema Temu napravio Forum odgovora Zadnja poruka
Istinite price! Tahirovic Ovo i ono 10 28-03-2014 19:51
BABSKE PRICE adnan Ovo i ono 130 08-05-2009 01:55


Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je 17:14. Powered by vBB Version 3.8.7 - Copyright ©2000 - 2014,
Administracija @ www.SJENICA.com






Prijatelji sajta:
Domaci TV kanali - FOLKOTEKA.com - SJENICA.net - Freestring - FOLKOTEKA.org - Sve o pametnim telefonima - Besplatni mali Oglasi - MixoTeka.org - Pink Panther - Tekstovi pesama - Nico Devin - FOLKOTEKIN forum - Farma 6 - Restoran SREM (Novi Beograd) - Pink Reality kanal