Ako ste prvi put ovde pogledajte FAQ. Možda cete se morati registrovati da bi pisali poruke ili videli sve forume. Da bi videli neki forum kliknite na njegovo ime dolje.
Jedan od sultan-Mahmudovih vezira imao je sina po imenu Muhammed. Ovaj uljudni i odgojeni mladic odabljao je pisarske poslove na dvoru. Kada bi mu nesto trebalo, sultan-Mahmud bi mu govorio:
-O, Muhammede, obavi ovaj posao!
Dakle, uvijek ga je oslovljavao svojim pravim imenom…
Jendog dana ponovo ga pozva radi nekog posla, ali ovom prilikom mu se obrati drugacije:
-O, sine moga vezira!
Mladic mjesecevog lica se odmah odazva na ovaj poziv… Medjutim , srce kao da mu otrovna kandza probode:
-Da li sam ucinio kakvu gresku pa me sultan zbog toga nije oslovio imenom?
Kada se u aksam vratio kuci, objasnio je muku svom ocu veziru i rekao mu:
-Moj oce! Molim te da pitas sultana za razlog.
U jednom trenutku, kada se vezir osami sa sultanom, on ga upita:
-Zbog cega ga tako ppozva, moj sultane?
Sultan-Mahmud se kao cvijet nasmijesi I rece:
-Veziru moj, nisam htio da govorim o tome, ali reci cu da ne bih rastuzio mladica. Ime tvog sina je ime naseg cistog Pejgambera. Ja u svom zivotu nisam izgovorio ovo ime bez abdesta. Kada sam ga jucer pozvao, nisma imao abdest, zbog toga sam se postidio, pa sam mu se obratio sa “vezirov sine”. Zato , budi miran!
Kod koga postoji ovako prefinjena paznja, ovakva besmrtna ljubav, ovakav edeb, on je dostojan neizmjerne srece…
Ono bio jedan pa gajio paprike. Gajio i prodav’o. Ali, kad bi dođi na pazar niko mu u paprike ne gleda, a kamoli da ih kupi.
Onda on ode pa se požali nekom učenjaku i sve mu opriča: kako on sobom sve sam sadi, okopava, zaljeva i bere paprike, ali kad ih iznese da proda niko ih i ne gleda.
Onaj učenjak mu reče:
- Kad drugi put budeš na pazaru, a ti ukradi malo paprika od onog do sebe kad on ne gleda, pa umiješaj u svoje, pa gledaj šta će biti.
On tako i učini. Pa kad bi prvi pazar sve posluša, ukrade malo tuđije paprika u svoje, ja kad narod navali, da je moro od kuće nekoliko puta paprike donosit’.
Čim prije ode onom učenjaku, pa reče: - Ja kakvo je ono čudo. Prošle hefte niko u moje paprike ni ne gleda a danas ih sve razjagmiše?
- Prošle hefte tvoje paprike su bile halal, a za halal paprike trebaju i halal pare, a njiha na pijaci taj dan nije ni bilo. Kad si u svoje paprike umiješo haram lahko si ih rasprodo jer je haram para puna pijaca.
Historičari navode da je Alija ibn Ebu Talib, radijallahu anhu, izgubio svoj štit kada je krenuo u rat protiv Muavije. Nakon što se rat završio i on se vratio u Kufu, našao je svoj štit kod nekog Židova koji ga je prodavao na pijaci.
Alija mu je rekao: "Židove, ovaj štit je moj štit, nisam ga ni prodao ni poklonio."
Židov mu reče: "Ovo je moj štit i u mojoj je ruci."
"Sudit ćemo se pred kadijom (islamskim sudijom)", reče Alija.
Zatim je došao kod Surejha i sjeo njemu sa strane, a Židov je sjeo ispred Surejha. Surejh se obrati Aliji: "Zapovjedniče vjernika!", a on se odazva: "Da, i kažem da je ovaj štit koji je u ruci Židova moj štit, nisam ga prodao niti poklonio." Surejh upita: "Sta kažeš ti, Židove?"
"Moj je štit i u mojoj je ruci", odgovori.
Surejh ponovo upita: "Imaš li dokaz, vladaru vjernika?"
"Da, Kunbur i Hasan mogu posvjedočiti da je štit moj", reče Alija.
Surejh doda: "Ali svjedočenje sina za svoga oca nije dozvoljeno!"
Alija reče: "Zar čovjek koji će biti stanovnik Dženneta ne može svjedočiti!? Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kako kaže: Hasan i Husejn su prvaci mladića u Džennetu.
Židov na to reče: "Njegov je sudija presudio u moju korist, njegov je sudija presudio protiv njega! Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, i svjedočim da je ovaj štit tvoj štit. Naime, jahao si na svojoj sivoj devi uputivši se ka Siffinu. On ti je u noći ispao i ja sam ga uzeo."
Poslije je taj Židov išao s Alijinom vojskom i borio se protiv haridžija u Nehrevanu i tu je poginuo.
__________________ Glasom koga nemam, u jeziku koga nemam, o kući koju nemam, ja pjevam pjesmu majko!!!
Sezdesest godina braka nijedno od njih nije krilo nista od svog bracnog partnera, bili su sretni, voljeli se, razgovarali, pomagali jedno drugo, medju njima nije bilo tajni.
Ali supruga (sada vec starica) je cuvala sanduk na ormaru i upozoravajuci vise puta muza da ga ne otvara i ne pita sta je u njemu. Muz je postovao njenu zelju pa tako nije ni pokusavao saznati sta se krije u sanduku, sve do onog dana kad mu je zena jako oslabila i kad je doktor rekao da su joj dani odbrojeni.
Tuzan i nesretan muz poceo je razmisljati kako ce ostati udovac i pocevsi razgledati stvari svoje zene koje je naumio sacuvati za uspomenu, pade mu pogled na sanduk, uzeo ga je i odnio do kreveta na kojem je lezala njegova bolesna zena, koja se ugledavsi sanduk osmjehnula, rekla je uplakanih ociju, gledajuci svog voljenog muza, kojeg ce uskoro napustiti:" Sad ga mozes otvoriti"!
Otvorio je muz sanduk i nasao u njemu dvije lutke od platna, igle za sivenje i 25000 dolara, upitao je:"Zasto si cuvala ove stvari u sanduku"?
Odgovorila mu je sapcuci:"Kad sam se udala rekla mi je nena da je tajna dobrog i uspjesnog braka ostavljanje svadje i prepirke... i nasavjetovala me je da kad se god naljutim na tebe uzmem igle i konac i sasijem lutku."
Ovdje je skoro zaplakao pomislivsi:" Samo dvije lutke??? Znaci za sezdeset godina braka samo dva puta se naljutila na mene?!"
I iako je bio tuzan zato sto mu je zena lezala na smrtnoj postelji osjetio se sretnim jer je nije naljutio osim dva puta....
"Dobro", rekao je, "saznali smo tajnu lutki," a sta je sa 25 hiljada dolara?"
Odgovorila mu je,
sakrivajuci svoje suze da ga nebi jos vise rastuzila.
Odgovorila mu je:" Ovo je suma koju sam skupila prodavajuci lutke"!!!
Sve su na svoj nacin lepe, sve ljubavi moje slepe, tacno znam sta sam na svakoj voleo. Ali kad podvucem crtu, sve sa tobom gube trku, ti si ipak nesto sasvim posebno...
Jedan djecak imao je losu narav. Njegov otac mu je dao torbu sa ekserima, rekavsi mu da kada god se rasrdi zakuca ekser u ogradu. Prvi dan djecak je zabio 37 eksera. Broj zabijenih eksera se postepeno smanjivao. Djecak je shvatio da je lakse kontrolirati narav nego zakucavati eksere u ogradu.
Napokon je dosao dan kada se djecak nije ni jednom razljutio. Kada se pohvalio ocu , on mu je rekao da svakog dana kad uspije da se suzdrzi izvadi po jedan ekser iz ograde. Dani su prolazili i djecak je mogao reci ocu da je izvadio sve eksere. Otac ga tad uze za ruku i odvede do ograde. Onda mu rece:
„Dobro si ucinio, sine moj, ali pogledaj te rupe u ogradi. Ograda nikada nece biti ista. Kada u ljutnji kazes rijeci, one ostavljaju oziljak bas kao i ove rupe u ogradi. Mozes zabosti noz u covjeka i izvuci ga. Koliko god puta nakon toga kazes da ti je zao, rane ipak ostaju. Rana koju nanose rijeci isto je tako bolna kao i fizicka. Prijatelji su blago. Oni ce te razveseliti, saslusati, ohrabriti i podrzati u uspjehu, uvijek su tu da ti otvore srce. Pokazi svojim prijateljima da ti je stalo do njih.“
Zivio i vladao jednim carstvom vladar za kojeg se nije moglo reci da je bio nevjernik. Uz njega je uvijek bio njegov sluga. Nerazdvojni pratilac je sva zbivanja propracao rijecima: «To je Allahova volja!» *** Time je mirno primao sve oko sebe. To je vladaru znalo i zasmetati. Ali, sluga je bio sutljiv. Rijetko je izasta drugo progovarao. A to je, vec, dobra osobina. Nije li ga i odabrao zato sto su mu pricalice dosadne?
Vladar se, jednom, pozabavi s nozicem za djeljanje drveta. Tome nije bio vjest, pa otfikari dio kaziprsta. Na lijevoj ruci. Onoj kojom je pridrzavao komad drveta. Ugleda krv i proceo ga srsi. Poce galamiti kad vidje da mu komadic prsta visi na noktu. Strasno se ruzio. Svi uokolo poskakase. Neki, da bi mu pruzili pomoc. Svi, da ga utjese. Skoci i sluga koji se nije razdvajao od njega, pa ce reci: "To je Allahova volja!" Vladar, ionako bijesan, jos vise se rasrdi. Naredi da slugu bace u tamnicu. Sluga to primi mirno i osvjedoci kao Allahovu volju.
Sutradan, podje vladar u lov. Sam. Dobro mu sto s njim nejma onoga nerazdvojnog sluge. Nije ni znao kako je lijepo biti sam. Toliko mu je bilo lijepo da, zanesen ljepotom, zadje duboko u sumu. I to mu se dopade. Zase i jos dublje. Tada pred njeg iskocise cudni ljudi. Skole ga. Uhvate. Uvezu. I ponesu u svoj grad.
Privezase ga za drvo. Vladar shvati da je dopao u ruke nevjernickom narodu. Razabra da im je sutra praznik uz koji prinesu zrtvu onome u koga oni vjeruju. I da zrtvuju covjeka.
Vladaru ta noc prode u najmuckijem iscekivanju.
Ujutro ga odvezu. Poskidaju sa njega odoru... Namusi se i on dok sve skidose. Na kraju, i rukavice. Desnu. Pa, lijevu. Na lijevoj se ukaza zavoj. I, koliko su god bili nestrpljivi, hajde da odmotaju i to s prsta. Tada uvidjese da je bez dijela prsta. sukav.
Divljaci se rastrcase u potrazi za novom zrtvom.
Vladar ostade sam. Odvezan. Prepusten sebi. Oslobodjen. Bolje negoli ikad, uvidje da je sve Allahova volja. To ga podsjeti na nerazdvojnoga slugu.A sluga u zatvoru.Brze-bolje, navuce na sebe nesto od razbacanih i razbucanih vladarskih krpa. Pa kroz sumu, zaobilazno, ali sto je brze mogao. I dodje do svoga dvorca. Odmah naredi da se sluga pusti iz tamnice.
- Izvagajte ga i toliko mu, koliko je tezak, dajte zlata!
Vijerni sluga odbi. Rekne da je vec nagradjen.
- Kako?! - zacudi se vladar.
- Zatvorom.
- Kako?!
- Zato sto je sve Allahova volja.
- Kako?! - vikao je i vladar.
- Da nisam zavrsio u tamnici, oni nevjernici ne bi trazili drugu zrtvu. Oni bi i mene, koji se nikad nisam odvajao od tebe, uhvatili i danas bi mene zrtvovali.
Nek si nam i ti vala navratila @Devojcice........bravo za tekstove....hvala,lijepo i poucno!!
__________________ Nista nije vazno , kao vjestina nasih osjecaja kad primi boje ljubavi
i nista ne treba osporiti promjenama koje nastaju u vremenu cekanja
Kćerka se žalila svom ocu na težak život i rekla kako ne zna više kako da se suprostavi životnim problemima i teškoćama, kako nema više snage za borbu; jer čim riješi jedan problem, već je pred njom drugi i teži od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuhar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vrijeme voda u posudama počela je da ključa. U prvi lonac je stavio mrkvu, u drugi jaje, a u treći nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuhaju neko vrijeme.
Kćerka se nije mogla strpjeti, jer nije znala šta njen otac tim postupkom želi reći i dokazati.
Otac je isključio štednjak, pa je izvadio mrkvu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je kćerku i upitao: "Šta vidiš"?
- "Vidim mrkvu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.
Zatražio je od nje da opipa mrkvu i osjetila je da je mrkva jako mehka i krhka. O­nda je zatražio da oguli jaje i vidjela je da je o­no tvrdo i skuhano. Rekao joj je da pomiriše kahvu, a o­na se nasmiješila kad je osjetila njen bogati miris.
-"Ali šta sve ovo treba da znači"?, upitala je začuđeno.
-"Znaj, kćeri moja, da su i mrkva i jaje i kahva prošli kroz isto stanje, boreći se sa istim neprijateljem -'ključalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na različit način.
Mrkva je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omekšala i oslabila u ključaloj vodi.
Jaje je čuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i o­no se skuhalo u vreloj vodi i promijenilo iz tečnog u tvrdo stanje.
Dok je kahva sasvim drugačija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - o­na je uspjela promijeniti vodu! A ti??
Da li si mrkva koja je naizgled jaka, ali, čim naiđes na manje prepreke i teškoće, oslabiš i gubiš snagu?
Ili si jaje mehkog srca koje, kad naiđe na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (vanjski izgled) se ne mijenja, ali se mijenja tvoja unutrašnjost tako da tvoje srce ostaje tvrdo, jako i gorko?
Ili si zrno kahve koje izmijeni vrelu vodu (a o­na je izvor bola) tako što je čini ukusnom i daje joj lijep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu činiš boljom, vrijednijom, ti teškoću sebi olakšavaš tako da o­na bude olakšica umjesto teškoće i problema, brige i tuge.
Razmisli, kćeri moja, kako ćeš se suočiti sa svim problemima i teškoćama ovoga svijeta??
Da li si ti mrkva, jaje ili zrno kahve
U nekom mjestu bijahu otac i sin. Oba su bili učeni. Otac je bio jako vrijedan, a sin lijenčina. Otac ga je nagonio da radi, ukazujući mu na posljedice nerada i lijenosti, podsjećajući ga da nas Kur'an upućuje na rad riječima. "Ve en lejse lil-insani illa ma se'a" - "da za čovjeka nema ništa bolje od njegova rada i truda". A sin odgovori, da je Allah, dž.š., zagarantovao svakom nafaku riječima. "Vema min dabbetin fil-erdi illa alallahi rizkuha". Otac mu reče kako on zna za taj kur'anski ajet, ali je pitanje o kakvoj i kolikoj se zagarantovanoj nafaci radi. Sin i dalje osta pri svom.
Jednog dana sin izrazi želju da malo prohoda po svijetu i da proba ima li bolje nafake od babine. Putujući od mjesta do mjesta zadrži se u jednom gdje mu se život svidio. Kada je potrošio svu gotovinu, uvidi da ga niko ne prima i odluči da se vrati kući. U putu ga uhvati noć u jednoj šumi i on zanoći u jednom grmu. Rano se probudi i ugleda lisicu, koja je bila bolesna i jedva se dovukla do jednog grma, pa se tu savila i ležala, jer dalje nije mogla. Tada pomisli: "Ova lisica je bolesna, sama sebi nije u stanju pribaviti nafaku", te ostade tu tri noći, da bi vidio hoće li ona doći do nafake. Nakon tri noći ugleda kurjaka kako nosi plijen u zubima i spušta nedaleko od lisice.
Kad ga je pojeo i dotjerao do kostiju odusta i ode. Lisica se s mukom dovuče do kostiju i počne jesti svoju nafaku. Poslije ovog doživljaja putnik nastavi put. Kada je stigao kući, upita ga otac gdje je bio i šta je doživio, te zašto se tako brzo vratio. Sin mu sve ispriča i na kraju i događaj o lisici i kurjaku, ističući da je on bio u pravu, da je Allah, dž.š., svakom zagarantovao nafaku, pa i onoj bolesnoj lisici. Otac mu na to odgovori: "E, moj sine, tačno je to da je Allah svakom zagarantovao nafaku, ama kakvu? Ti si se ugledao u onu bolesnu lisicu, koja je tek treći dan nešto okusila, i to iza drugog kosti oglodala, a što se nisi ugledao, sram te bilo, na kurjaka, koji je i sebe nahranio i drugom donio."
.....bravo za tekstove....hvala,lijepo i poucno!! 
