Kada zabruji proljece u ljudskom tijelu razlije se snaga ljubavi,tada ojaca rijec u covjeku i buja i navire u svim porama njegovim.Tada covjek dobije snagu,nepresusan izvor ljubavi...Pa tako i ja...Ljubav stara koliko i ljudi.Postojala je i onda kada se, mozda, nije tako zvala,a prisutna je i danas i cvjeta u svim najrazlicitijim oblicima donoseci raznovrsne plodove...
Istina je da ne mozemo govoriti samo o jednoj vrsti ljubavi,ali ipak ona nama najdraza je izmedju dvije zaljubljene osobe...
Razvijamo se i sazrijevamo,pa tako i nasi pogledi na zivot,ljubav...Zaista,ne bojim se zivota ni ljudi,ali negdje u dubini duse postoji strah da bih te mogla izgubiti.Ne plasim se toliko toga da ces me prestati voljeti,vec da ce drugi uticati na nas,da ces jednom samo morati otici...Bojim se toga iako ne priznajem...ali tisti me to...priznati da ti je stalo do nekog je nesto najteze,ne zbog egoizma,vec iz straha da nestane sve...Sama pomisao da nista nije vjecno me plasi i pitam se dokad ce ovo trajati?Koliko cemo izdrzati...?Znam,nisam vise djevojcica da se zavaravam pricama o princu i vjecnoj ljubavi,ali ipak zelim to...razmisljam o tebi i ne zelim da zaspim,jer java s tobom je ljepsa od sna...(e ovo sam` stvarno pretjerala)
Ponekad sama sebi izgledam smijesna,jos ne mogu da vjerujem da se to meni desava...Davno sam u knjizi procitala:"Da li ljubav pravi budalu od covjeka ili se samo budale zaljubljuju"
Da...ljudi koji vole su smatrani budalama...samo sto je sada lijepo biti budala
...
I opet kad spomenem tebe pomislim na ljubav,samo sto sada priznajem ono sto znam vec odavno,ali ni tebi pa ni sebi nisam priznala....I zato ne volim te zbog toga ko si ti,vec zbog toga ko sam ja pored tebe....