Sećam se toga dana,
kad ostala sam stajati sama
kao hladan kip
od mramora
Zaustavljena,smrznuta
u vremenu,trenutku
I znala sam da trazis
neki trag osecaja
na mome licu,
ali tek detinjasti pokusaj
uzdignute glave
i sjajnih ociju
Ne ću se slomiti
pred tvojim očima
previše je ponosa u meni,
tvrdoglavosti i prkosa
Odlazi,kad već tako želiš,
ja neću zaplakati
Progutat ću gorčinu
u grlu,
oduvati suze u očima
Poklonit ću ti svoj najljepši osmijeh,
zabaciti kosu kako najviše si voleo
i otići visoko dignute glave
ne dozvolivši ti
trenutak trijumfa
i mog sloma
Nedirnuta tvojom izdajom
Tek u mraku moje sobe
sigurnom utočištu,
daleko od tvojih očiju,
skinut ću svoju hladnu masku
i pustiti dušu da plače..
Ali,već sutra
kad me sretneš
bit ću opet
samo nehajna,bezbrižna
da,baš onakva kakvu si me znao
plavooka veštica..
To je moja osveta... |