Oprost u boji tvog glasa
pronašla sam odgovore
i u očima koje su blještale
i mrzile me kao što nitko nikad nije
u njima sam polako iščezavala...
vidjeh svoj lik u tvojim zjenicama
odsjaj je bivao sve jači
bilo me je strah
no ne htjedoh priznati
stajala sam čvrsto s nogama na zemlji
dok su me tvoje usne klele
i udarale me pogrdnim riječima
svaka riječ boljela je više od šamara
pretukao si me
sada sam jaka
i ne dam da mi utopiš glas
ne dam da mi progutaš osmjeh
i ukradeš sunce iz očiju
i ne dam da mi mržnjom
uništiš pojam ljubavi
i dok stojim ispred tebe
i gledam te pravo u oči
i vidim samo jad
a mogao si biti i ostati čovjek
a ti doživljavaš posljednji pad
i kao da si pred sudcem
gledaš u tlo
nemaš snage pogledati me kao tada
sada ja znam što je ponos
i što je kazna.
ja ne pamtim grijehe
pamtim samo iskupljenja
ali čovjek je stvoren za grijeh,
za kaznu
i zato da se mijenja.
__________________  |