meho ugljanin

Intervju Meho Ugljanin (Spasilac zavejanih)

Intervju, Sjenica vesti, Vijesti 2012

Odmah nakon što je opština Sjenica proglasila vanredno stanje, a prva je to učinila u Srbiji, Štabu za vanredne situacije prijavio se Meho Ugljanin, bivši aktivni biatlonac, a sada sportski radnik i ugostitelj – dovezao svoje motorne sanke i pitao kako može da pomogne?

Mirsad Hodžić, Meho Ugljanin, Omer Hodžić

Prošlo je od tada skoro 50 dana, Meho je svakodnevno na terenu i u akcijama spasavanja, mada je Pešter u plusu, na desetine sela još je odsečeno od sveta, a Meho i dalje pomaže zavejanima. Zatekli smo ga pri povratku iz Poda i Poljica, sela bogu iz leđa, na granici sa Crnom Gorom, do kojih putevi neće biti raščišćeni “sve do proleća”.

Ima li još posla za spasioce, zar niste zaslužili odmor?

– Išli smo da vidimo šta je sa Fatimom i Safetom Kovačevićem, majkom i sinom, jedinim žiteljima sela Pode, koje je još u smetovima visokim i po nekoliko metara. Usput smo obišli još nekoliko staraca, nekima smo odneli lekove, a nekima hranu, hvala bogu nije bilo razloga za evakuaciju, Fatima i Safet, valjda naviknuti na ovakve zime, sve junački podnose.

Stavili ste se na raspolaganje Štabu za vanredne situacije, često ste i život rizikovali, o mukama, vremenu i troškovima da ne govorimo?

– Već posle prvog snega shvatio sam da će ovo biti grozna zima, ovde sam rođen, znam kakav je Pešter, znao sam da će mnogo ljudi biti u nevolji, starih pogotovu, znao sam i da moram nešto da učinim za te ljude. Nijednog trenutka nisam imao dilemu da li da se uključim u akcije spasavanja, pogotovu kada su počeli da stižu apeli za pomoć.

Čitaj još:  Stručno usavršavanje nastavnika i osavremenjivanje nastave

Koliko ste akcija ukupno imali, koliko ste ljudi spasli?

– Nisam brojao, kažu – više od stotinu, bilo je dana kada sam sa kolegama iz Gorske službe spasavanja, koju smo na brzinu formirali, na sankama ili skijama u bespuću i vejavici provodio i po 20 sati, bilo je i “gubljenja” u oluji, nekoliko puta uplašio sam se i za svoj život, Pešter je kao Sibir, zahvaljujući ogromnom iskustvu, velikoj želji da uspemo i sportskoj tradiciji, na kraju se sve dobro završavalo.

Kako su reagovali zavejani ljudi kada bi došli do njih?

– Bilo je svakakvih scena: plača, nuđenja novca i poklona, poziva da ostanemo i noćimo, čaja, vrućeg mleka (varenike)…. Ljudi su nam se radovali, nazivali nas sinovima, molili bogu za nas. Srećan sam što sam uopšte imao priliku da im pomognem kada im je najteže, opet bih tako, bez razmišljanja, svako bi trebao tako da rezonuje i da se ponaša.

Sve radite bez novca, čak sami kupujete delove za sanke, često i gorivo?

– Nisam razmišljao o životu i sopstvenom zdravlju, a kamoli o plaćanju i gorivu, sve što radim nikada ne bih radio ni za kakve pare. Postoji nešto mnogo veće od najvećih para, nema ničega lepšeg neko kada pomognete čoveku u nevolji, još svom komšiji, Peštercu.

Čitaj još:  Udavilo se petogodišnje dijete iz Sjenice

Minuti kao sati

Šta vam je bilo najteže?

– Borba sa vremenom. Nekoliko puta na sankama sam imao teške bolesnike čiji su životi zavisili od toga hoćemo li probiti smetove i oluju i na vreme stići do bolnice. U tim situacijama minuti su bili kao sati, a sati kao godine. Bog je hteo da uvek stignemo na vreme.

Povratak u normalu

Kada sve ovo prođe, šta će te raditi?

– Vratiću se ugostiteljstvu, voziću kao i ranije, sanke iz hobija, skijaću se i biću uvek spreman da pomognem ljudima u nevolji.

Izvor: Vesti

Napišite nam Vaše mišljenje ovde kao komentar ili na forumu. HVALA

Facebook komentari

Leave a Reply